Predgovor

Svim proteklim narodima Allah, dž. š., je slao Svoje pejgambere, koji su ih pozivali na Pravi Put. Pejgamberi su ljudi koji su svojim narodima objašnjavali Allahovo postojanje i jednoću, koji su pozivali u Allahovu vjeru, saopćavali im Allahove zahtjeve, odnosno ono što trebaju raditi, a čega se trebaju kloniti, koji su ih upozoravali na džehennemske patnje i radovali džennetskim ljepotama.

Životi pejgambera i njihova borba ispunjeni su poukama za one koji razmišljaju i znaju primiti savjet. U Kur'anu se detaljno objašnjavaju pitanja na koja su pozivali pejgamberi, metode koje su koristili prilikom svoga kazivanja i još niz njihovih odlika.

U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni...  (Yusuf, 111)

Vjernici bi se, ne praveći nikakvu razliku među pejgamberima, trebali ugledati u njihovo lijepo ponašanje i postpuke koji se navode u Kur'anu, u njihov superiorni moral; trebali bi se držati njihovih preporuka i savjeta i dati veliki značaj njihovim upozorenjima. Jer, kazivanja o ovim čestitim ljudima se u Kur'anu ne navode samo kao povijesne činjenice, već da vjernici prime pouku i da razmišljaju, da pronađu sebi uzor i da se ugledaju u ove veličanstvene ljude.

U Kur'anu, u pejgamberima i djelima koja su oni činili, sadržani su primjeri i pouke za vjernike. To je tačka koja se naročito naglašava u Kur'anu. Ilustracije radi, u Kur'anu se ističe da su Ibrahim, a. s., i njegovi sljedbenici divan uzor za vjernike, a nakon toga su navedena njihova uzorna ponašanja:

Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: "Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!"- ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: "Ja ću se moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti." - Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri. Oni su vama divan uzor - onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene - pa, Allah, zaista, nije ni o kome ovisan i On je jedini hvale dostojan!  (Al-Mumtahina, 4-6)

I svi ostali pejgamberi su, isto tako, posebni i odabrani robovi koji su, u svakom pogledu, uzori za vjernike. Vjernici ne prave razliku među pejgamberima i vjeruju u sve ono što im je objavljeno. Ovo je Allahova naredba i, kao sve naredbe, moraju se doslovno izvršavati:

Recite: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo." (Al-Baqara, 136)

Svi pejgamberi su ljude pozivali u pravu vjeru i na Najispravniji Put. Kako god su ti pozivi važili za njihove narode, isto tako važe i za nas. Ono na što su svi oni pozivali temeljne su činjenice vjere i morala; njihove superiorne karakterne odlike univerzalna su pitanja na koja se vjernici trebaju ugledati i provoditi ih, bez obzira u kojoj eri živjeli.

Shodno toj mudrosti, Allah, dž. š., nas, u Kur'anu, sa različitih aspekata, na jezgrovit i detaljan način obavještava o činjenicama na koje su oni pozivali i o superiornim moralnim odlikama koje su oni posjedovali, pa svim vjernicima naređuje da slijede njihov Pravi Put:

To su oni kojima smo Mi knjige i mudrost i vjerovjesništvo dali. Pa ako ovi u to ne vjeruju, Mi smo time zadužili ljude koji će u to vjerovati. Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi Put. Reci: "Ja od vas ne tražim nagradu za Kur'an, on je samo pouka svjetovima." (Al-An'am, 89-90)

S obzirom da je to tako, dužnost vjernika je da pažljivo proučava kur'anska kazivanja o pejgamberima, da rade na predanom slijeđenju Pravog Puta koji su oni pokazali, da se nastoje držati upozorenja i savjeta na koje su oni upozoravali. Cilj ove knjige je da vjernicima bude od pomoći u ovim njihovim nastojanjima.

Nuh, a. s.

Nuh, a. s., je pejgamber o kome se sa pohvalama govori u nizu kur'anskih ajeta:

O, potomci onih koje smo sa Nuhom nosili!" On je, doista, bio rob zahvalni. (Al-Isra', 3)

A kada nas je Nuh zovnuo, Mi smo se lijepo odazvali: njega i porodicu njegovu nevolje teške smo spasili i samo potomke njegove u životu ostavili, i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvali: "Mir Nuhu od svjetova svih!" (As-Saffat, 75-79)

Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom  (Ali 'Imran, 33)

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu: "Opominji narod svoj prije nego što ga stigne patnja nesnosna!"  (Nuh, 1)

Allah, dž. š., je Nuha, a. s., njegovom narodu poslao kao vjerovjesnika. Glavešine njegovog naroda, koji su zabludjeli u nevjerovanju, dali su se na kovanje spletki, izmišljanje kleveta i podsmijavanje Nuhu, a. s., i njegovim sljedbenicima, kako bi ih odvratili sa Pravog Puta. Kao odgovor na njihova nedjela, Allah, dž. š., je ovaj narod kaznio velikim potopom.

Nuh, a. s., je svome narodu saopćio da je pouzdani vjerovjesnik

Međusobno povjerenje, u pravom smislu riječi, ne mogu osjećati ljudi koji ne nose strah od Allaha, dž. š. U zajednici koju čine takvi ljudi u svakom trenutku postoji mogućnost da čovjek doživi neku neprijatnost čak i od onih koje smatra najbližim sebi; svi se –u takvoj zajednici - prema drugima odnose krajnje oprezno i nastoje prikriti svoje slabe tačke. Zbog toga, ono što se među ljudima najviše želi je posjedovanje istinskih i iskrenih prijatelja kojima će se moći vjerovati.

Što se tiče pejgambera, oni su, zbog straha od Allaha, dž. š., posjedovali jedan krajnje pouzdan karakter. Vrlo je bitno da su ljudi svjesni pejgamberske pouzdanosti, te su, zbog toga, prilikom dostavljanja Objave, pejgamberi posebno naglašavali ovu svoju karakternu crtu:

I Nuhov narod je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Nuh reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!"  (Aš-Šu'ara', 105-108)

Pitanja kao što su čežnja za liderstvom, požuda za imetkom i očekivanje poštovanja stavljaju ljude u nedoumicu u kontekstu osjećanja pouzdanosti u druge. Štaviše, smatra se da ljudi ne čine dobročinstva ukoliko nemaju neku materijalnu korist od toga. Što se tiče pejgambera, oni nagradu očekuju od Allaha, dž. š., a posebno su naglašavali da, u tom pogledu, nemaju nikakvih očekivanja od ljudi. Nuh, a. s., je svome narodu rekao slijedeće:

''Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.'' (Aš-Šu'ara', 109)

A ako glave okrenete - pa, ja od vas nikakvu nagradu ne tražim, mene će Allah nagraditi, meni je naređeno da budem musliman." (Yunus, 72)

Nuh, A. S., Je Svoj Narod Pozivao Na Klanjanje Samo Allahu, Dž. Š.

Nuh, a. s., je svoj narod pozivao da napuste bezvrijedan sistem u kome se nalaze i da se klanjaju Alahu, dž. š. Podsjećao ih je da nema drugog Boga osim Allaha, dž. š., i da će se, ukoliko to ne shvate u toku dunjalučkog života, suočiti sa velikim patnjama. Na taj način ih je opominjao i činio razna saopćenja kako bi oni povjerovali. Neki od ajeta o ovom pitanju su slijedeći:

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu, i on je govorio: "O, narode moj, Allahu se samo klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate; zar se ne bojite?"  (Al-Mu'minun, 23)

I Nuha poslasmo narodu njegovu. "Ja sam tu" - govorio je on - "da vas otvoreno opominjem, da se ne klanjate nikome drugom osim Allahu; ja se, zaista, plašim za vas patnje na Nesnosnom danu."  (Hud 25-26)

Nuh, A. S., Je Svoj Narod Pozivao Na Obraćanje Allahu, Dž. Š., I Traženje Oprosta Od Njega

Nakon što je podsjetio da nema drugog Boga osim Allaha, dž. š., Nuh, a. s., je svoj narod pozvao da od Njega traži oprost te im na slijedeći način saopćio radosnu vijest o blagodatima kojima će ih Allah, dž. š., nagraditi za poslušnost:

I govorio je: "Tražite od Gospodara svoga oprost jer On, doista, mnogo prašta; On će vam kišu obilnu slati i pomoći će vas imanjima i sinovima, i dat će vam bašče, i rijeke će vam dati." (Nuh, 10-12)

U nekoliko kur'anskih ajeta Allah, dž. š., obećava da će onima koji vjeruju dati lijep život. Zbog toga, pozivajući svoje narode na pokornost Allahu, dž. š., pejgamberi su saopćavali i to da će ih On obradovati raznim blagodatima. Sa druge strane, nabrajanjem Allahovih blagodati, nastojali su, isto tako, inicirati njihovo razumijevanje toga, uočavanje Allahovog merhameta i dobročinstva. Nuh, a. s., se slijedećim riječima obratio svome narodu:

''Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?! Zar ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio, i na njima Mjesec svjetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio? Allah vas od zemlje poput bilja stvara, zatim vas u nju vraća i iz nje će vas, sigurno, izvesti. Allah vam je Zemlju učinio ravnom, da biste po njoj hodili putevima prostranim?'" (Nuh, 13-20)

Ono što, isto tako, trebaju raditi i vjernici je da, poput pejgambera, spominju Allahove blagodati, da Mu zahvaljuju na tome i da druge pozivaju na zahvalnost.

Nuh, A. S., Je Na Optužbe Davao Najpametnije Odgovore Koji Će Njegov Narod Podsjećati Na Allaha, Dž. Š.

Svi pejgamberi koje je Allah, dž. š., slao tokom povijesti, bili su izloženi međusobno sličnim optužbama i klevetama. To je Allahov nepromjenljivi zakon sa kojim su se susretali pejgamberi u raznim epohama.

I Nuhov, a. s., narod se, također, opirao u kontekstu poslušnosti Allahu, dž. š., te su o pejgamberu izricali razne besmislice kako bi ga onespokojili. Jedna od tih je i optužba da je u ''pravoj zabludi'':

A glavešine naroda njegova su odgovarale: "Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi."  (Al-A'raf, 60)

Jedna od nauočljivijih odlika Allahovih poslanika je ta da su u svim okolnostima nastavljali sa očuvanjem svog superiornog morala, strpljenja i odlučnosti. Naspram teškoća i kleveta uvijek su zauzimali jedan zreo i ponizan stav. Odgovor koji je Nuh, a. s., davao na ovu optužbu primjer je svim vjernicima:

"O, narode moj," - govorio je on - " nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi." (Al-A'raf, 61-62)

A onima koji su ga optuživali za laž, Nuh, a. s., je dao slijedeći odgovor:

Glavešine naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: "Koliko mi vidimo, ti si čovjek kao i mi, a vidimo i da te bez ikakva razmišljanja slijede samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci."

"O, narode moj," - govorio je on - "da vidimo! Ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesništvo, a vi ste slijepi za to, zar da vas silimo da to protiv volje vaše priznate?

O, narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će mene nagraditi. I ja neću otjerati vjernike, oni će pred Gospodara svoga izići; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna. (Hud, 27-29)

Nuh, A. S., Je Upozorio Na Neiskrenost Onih Koji Su Tražili Mudžize Da Bi Vjerovali

Da se ne bi podredili pejgamberima, nevjernici su tokom povijesti iznosili razne izgovore. Govorili su da pejgamberi imovno trebaju biti iznad njih i da im moraju donijeti čuda (mudžize). Štaviše, usuđivali su se tvrditi kako oni trebaju biti meleci, a ne ljudi. Na ovakva i slična očekivanja nevjernika Nuh, a. s., je davao slijedeći odgovor:

Ja vam ne kažem: 'U mene su Allahove riznice' - niti: 'Meni je poznata budućnost' - niti kažem: 'Ja sam melek' - a ne govorim ni o onima koje vaše oci s prezirom gledaju: 'Allah im nikakvo dobro neće dati' - ta Allah dobro zna šta je u dušama njihovim - jer bi se tada ogriješio."  (Hud, 31)

Očekivanje da vjerovjesnici novčano, imovno trebaju biti iznad ostalih ljudi i da trebaju pokazivati mudžize, klasična je odlika nevjernika. Bogobojaznost je ono u čemu su pejgamberi superiorniji nad ostalim. Ovi ljudi su superirniji nad ostalim zato što su se u svakom trenutku i u svim svojim djelima usmjeravali ka Allahu, dž. š., što su iskazivali pokornost i bogobojaznost i što nikada nisu odstupali od svog strpljenja. Imovinu, položaj, novac, znanje i sve ovosvjetsko Allah, dž. š., može dati mnogim ljudima. Sve to, međutim, nije mjerilo superiornosti, već samo povod za iskušenje. A ocjenjivanje ovih dunjalučkih vrijednosti kao znak superiornosti i kod Allaha, dž. š., svojstveno je jedino onim ljudima koji žive daleko od vjere.

Zar do vas nije doprla vijest o onima prije vas, o narodu Nuhovu, i o Adu, i o Semudu, i o onima poslije njih? - Samo ih Allah zna! - Poslanici njihovi su im dokaze donosili, ali oni su ruke svoje na usta stavljali i govorili: "Mi ne vjerujemo u ono što se po vama šalje i mi veoma sumnjamo u ono u što nas pozivate!"

Poslanici njihovi su govorili: "Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje. On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše oprostio i da bi vas do roka određenog ostavio." Oni su odgovorili: "Vi ste ljudi kao i mi; hoćete da nas odvratite od onih kojima su se preci naši klanjali - pa, donesite nam čudo vidljivo!"

"Mi jesmo ljudi kao i vi" - govorili su im poslanici njihovi - "ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje - a vjernici neka se samo u Allaha uzdaju.  (Ibrahim, 9-11)

Prilikom Pozivanja Nuh, A. S., Je Oprobavao Razne Metode

Poput ostalih pejgambera, i Nuh, a. s., je pribjegavao raznim metodama kako bi svoj narod uputio na Pravi Put. Kako god ga je otvoreno pozivao, isto tako mu se nastojao približiti i različitim drugim putevima. Međutim, unatoč svim tim naporima, njegov narod je bio ustrajan u nevjerovanju i oholosti. Nuh, a. s., je na slijedeći način objasnio opiranje svoga naroda:

On reče: "Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo. I kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali - bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao.''  (Nuh, 5-9)

Kao što se razumije iz ovih riječi Nuha, a. s., pejgamberi su neprestano ljude pozivali na Allahov Put; razrađivanjem raznih metoda nastojali su pokrenuti njihove savjesti. Djelovati odlučno, bez obzira kakve reakcije budu stizale od ljudi, kategorično izvršavati Allahovu zapovijed pozivanja na dobro i odvraćanja od zla bitne su odgovornosti kojima su, pored pejgambera, zaduženi i čestiti vjernici:

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati - oni će šta žele postići.  (Ali 'Imran, 104)

Oni se kaju, i Njemu klanjaju, i Njega hvale, i poste, i molitvu obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike obraduj!  (At-Tawba, 112)

Nuhov, a. s., odlučni stav naspram svog naroda

Svjesni da je Allah, dž. š., vlasnik svega na svijetu, da, nakon što to On ne dozvoli, niko neće imati tu moć da im nanese neko zlo ili korist, pejgamberi nikada nisu ispoljavali strah zbog prijetnji koje im je upućivao njihov narod. U svim poteškoćama sa kojima su se susretali oni su se oslanjali i uzdali u Allaha, dž. š. Nuh, a. s., je, isto tako, vodio hrabru borbu protiv svog nevjerničkog naroda, a da apsolutno ne strahuje pred njihovim optužbama i nasrtajima, on je istakao slijedećim riječima:

Kaži im povijest o Nuhu! Kad on reče narodu svome: "O, narode moj, ako vam je dodijao moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima - a ja se stalno uzdam u Allaha - onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte!"  (Yunus, 71)

Ugledajući se u pejgambere, vjernici, također, pokazuju strpljivost naspram poteškoća, i pred neprijateljem nikada ne ispoljavaju strah i malaksalost. Svjesni su da je Allah, dž. š., stalno sa njima i da apsolutna pobjeda uvijek pripada vjernicima, pošto je to zagarantirano:

I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici! (Ali 'Imran, 139)

... A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike!  (An-Nisa', 141)

Nuh, a. s., je svoje narod upozorio na velike patnje

Mnogi narodi u povijesti uništeni su različitim katastrofama koje je na njih poslao Allah, dž. š., zato što su se suprotstavljali pajgamberima koji su im slani, što su se upuštali u borbu protiv njih i vjernika. Što se tiče pejgambera, oni su, prije stradanja, upozoravali svoj narod i pozivali ga da se drži Allahovog Puta. Svoj narod je Nuh, a. s., upozorio slijedećim riječima:

Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. "O, narode moj," - govorio je on - "Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!" (Al-A'raf, 59)

Nuhov odgovor narodu koji se rugao vjernicima

U nizu kur'anskih ajeta Allah, dž. š., spominje ljude koji se rugaju vjernicima. Međutim, one koji su se tokom povijesti rugali vjernicima Allah, dž. š., je još u toku ovosvjetskog života doveo u položaj da su i sami postali predmet ruganja, a poniženja koja će ti ljudi doživljavati na budućem svijetu bit će mnogostruko veća. Allah, dž. š., u Kur'anu (Al-Mutaffifun, 34) saopćava će se vjernici u Džennetu podsmijavati nevjernicima posmatrajući ih kako u Džehennemu podnose patnje.

I Nuhov narod se, isto tako, rugao njemu i vjernicima. Odgovor koji je Nuh, a. s., dao narodu glasio je:

... "Ako se vi rugate nama" - govorio je on - "rugat ćemo se i mi vama, onako kako se vi rugate, i saznat ćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj muci biti." (Hud, 38-39)

Na ustrajnost u nevjerovanju svog naroda Nuh, a. s., je zatražio pomoć od Allaha, dž. š.

Kao što smo vidjeli iz dosadašnjih ajeta, Nuh, a. s., je tokom života opominjao svoj narod, i upozoravao ih na Allahove patnje. Međutim, kada je, unatoč svemu tome, njegov razuzdani narod i dalje ustrajavao u nevjerovanju, Nuh, a. s., se Allahu, dž. š., obratio slijedećom dovom:

I Nuh reče: "Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika, jer, ako ih ostaviš, oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će grješnika i nevjernika rađati!" (Nuh, 26-27)

Upravo je to ono što trebaju činiti vjernici koji se ugledaju na pejgambere: objašnjavati vjeru svim raspoloživim mogućnostima, verbalno ili pisanjem, upoznati ih sa svakojakim dokazima Allahovog postojanja, obznaniti im, povrh svega, blizinu dana odgovornosti, Dženneta, Džehennema... Međutim, ako, unatoč svemu tome, bude bilo onih koji ustrajavaju u nevjerovanju, vjernici tada upućuju dovu Allahu, dž. š., za njihovo kažnjavanje, a znaju da On, i na dunjaluku i na Ahiretu, odgovara savršenom pravednošću.

Nuhov sin je bio jedan od onih koji nisu vjerovali

Veliku katastrofu je Allah, dž. š., poslao na narod koji je, svojim nevjerovanjem, ruganjem i nasrtajima, tu kaznu u potpunosti zaslužio, i tako uništio one što su pobijali Nuha, a. s. Što se tiče Nuha, a. s., i vjernika odanih njemu, oni su se popeli na lađu i spasili se od katastrofalnog potopa. Među onima koji su uništeni bio je i sin Nuha, a. s.; od azaba ga nije spasilo to što je bio pejgamberov sin.

Unatoč tome što sami nisu pobožni, danas se, kada se nađu u okruženju vjernika, određeni ljudi hvale pobožnošću svojih bližnjih. Veoma često se čuju riječi: Moj otac je hadžija, Moj djed je bio veliki alim i sl. A na Dan polaganja računa čovjek će biti odgovoran samo za ono što je sam uradio, za ono što je njemu pripadalo kao dužnost. Kvaliteti i pobožnost njegovih bližnjih neće mu pričiniti nikakvu fajdu. Ova činjenica se u Kur'anu ističe na slijedeći način:

Allah navodi kao pouku onima koji ne vjeruju ženu Nuhovu i ženu Lutovu: bile su udate za dva čestita roba Naša, ali su prema njima licemjerne bile - i njih dvojica im neće ništa moći kod Allaha pomoći, i reći će se: "Ulazite vas dvije u vatru, sa onima koji ulaze!" (At-Tahrim, 10)

Nuh, a. s., je do posljednjeg trenutka svog sina upozoravao da ne bude nevjernik, ali njegova upozorenja nisu pozitivno rezultirala:

I ona ih je ponijela na valovima velikim kao brda i Nuh zovnu sina svoga koji se nalazio podaleko: "O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!" - a on reče: "Sklonit će se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi." - "Niko danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!" - reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi.  (Hud, 42-43)

Nuh, a. s., se molio za vjernike

Kako god je Nuh, a. s., činio dovu za kažnjavanje nevjernika, isto tako je molio i za oprost grijeha vjernika:

Gospodaru moj, oprosti meni, i roditeljima mojim, i onome koji kao vjernik u dom moj uđe, i vjernicima i vjernicama, a nevjernicima samo propast povećaj!"  (Nuh, 28)

Ova pejgamberova dova akt je na koji se vjernici trebaju ugledati i primjenjivati u svojim životima. Jedini vjernikovi prijatelji su oni koji poput njega vjeruju u Allaha, dž. š. Zbog toga su dove, koje međusobno čine vjernici, znak imana.

Hud, a. s.

Huda, a. s., Allah, dž. š., je, kao pejgambera, poslao narodu Adu. On je, isto tako, nakon što je svome narodu saopćio da je pouzdani vjerovjesnik kojga je poslao Allah, dž. š., i da za svoje kazivanje ne očekuje nikakvu nagradu od njih, pozvao ljude u vjeru i strah od Allaha, dž. š.

Prilikom pozivanja svoga naroda, i Hud, a. s., je, poput prethodnih pejgambera, bio izložen raznim klevetama i optužbama. Ilustracije radi, za Huda, a. s., njegov narod je tvrdio da je ''neznalica''. Svome narodu, koji je načinio ovako ružnu optužbu, Hud, a. s., je odgovorio jednim krajnje zrelim i srdačnim stilom, što je bilo pokazatelj njegove moralne superiornosti u odnosu na njih:

"O, narode moj," - govorio je Hud - "nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik."  (Al-A'raf, 67-68)

Hud, a. s., je rekao svome narodu da za pozivanje od njih ne očekuje nikakvu nagradu

"O, narode moj, ja ne tražim od vas nagrade za ovo; mene će nagraditi Onaj koji me je stvorio! Zašto se ne opametite?"  (Hud, 51)

"Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi." (Aš-Šu'ara', 127)

Kao što smo vidjeli kroz živote pejgambera koji su do sada objašnjeni, pozivati ljude tokom cijelog života ne očekujući nikakvu nagradu od njih bitna je odlika vjernika. Bilo s kim i bilo u kom periodu živio, vjernik je dužan pozivati ljude na moral, kojim je Allah, dž. š., zadovoljan, i da ih podsjeća na Dan polaganja računa, koji se bliži. Tom prilikom on od ljudi ne očekuje nikakvu nagradu; on samo svoju obavezu želi izvršiti na najbolji način i time postići Allahovo zadovoljstvo.

Pozivajući na pokornost Allahu, dž. š., svoj narod je opomenuo bolnom patnjom

Kao i ostali pejgamberi, i Hud, a. s., je rekao svome narodu da se klanja jedino Allahu, dž. š.; u protivnom, boji se da će biti izloženi mukama:

I spomeni brata Adovog, kada je narod svoj u Ahkafu opominjao - a bilo je i prije njega i poslije njega poslanika: "Klanjajte se samo Allahu, ja, zaista, strahujem da ćete biti u mukama na Velikome danu!" (Al-Ahkaf, 21)

Pored toga, podsjetio ih je i na prolaznost onoga čemu pridaju važnost na ovom svijetu. Poziv, koji je u ovom kontekstu Hud, a. s., uputio svome narodu, na slijedeći se način navodi u Kur'anu:

"Zašto na svakoj uzvišici palate zidate, druge ismijavajući, i podižete utvrde kao da ćete vječno živjeti?" (Aš-Šu'ara', 128-129)

Poslije toga je, isto tako, svoj narod podsjetio na strah od Allaha, dž. š., da izvršavaju Njegove naredbe i da se nasilnički ne odnose prema drugima, a ako tako budu radili, upozorio ih je da će zbog toga doživjeti velike patnje:

"...a kad kažnjavate, kažnjavate kao silnici? Bojte se Allaha i meni budite poslušni! Bojte se onoga koji vam daruje ono što znate: daruje vam stoku i sinove, i bašče i izvore. Ja se, doista, bojim, za vas na Velikom danu patnje!"  (Aš-Šu'ara', 130-135)

Hud, a. s., je svoj narod podsjetio na blagodati kojima ih je Allah, dž. š., obdario

Kao što se saopćava u 18. ajetu sure An-Nahl, toliko je mnogo Allahovih blagodati kojima je obdario čovjeka da ih je nemoguće samo pobrojati. Međutim, mnogi ljudi zaboravljaju da je Allah, dž. š., Taj koji daje te blagodati i da Mu se treba zahvaljivati na tome. Ne razmišljaju čak ni o tome da ih, kad god to poželi, On može i uzeti. Zbog toga su narod kojem su poslani pejgamberi podsjećali na okretanje ka Allahu, dž. š., da je Njegova blagodat sve ono što posjeduju i da Mu se na tome treba zahvaljivati. Hud, a. s., je također svoj narod podsjetio na Allahove blagodati koje uživaju i pozvao ih da se boje Njegove kazne:

"Zar vam je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda učinio; to što ste krupna rasta - Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste postigli ono što budete željeli."  (Al-A'raf, 69)

Osim toga, Hud, a. s., je svoj narod pozvao da od Allaha, dž. š., traži oprost, a obavijestio ih je da će im, ako se pokaju i predaju Allahu, dž. š., On, zauzvrat, povećati blagodati koje uživaju:

"O, narode moj, molite Gospodara svoga da vam oprosti, i pokajte Mu se, a On će vam slati kišu obilnu i dat će vam još veću snagu, uz onu koju imate, i ne odlazite kao mnogobošci!"  (Hud, 52)

Hud, a. s., je upozorio svoj narod da ne budu od neznalica

Jedan od termina koji se spominju u Kur'anu je i termin džahil, koji ilustrira one koji ne znaju vjeru, odnosno one koji žive daleko od vjere. Dakle, primjera radi, čovjek može biti visoko obrazovan, ali ako on ne priznaje Allaha, dž. š., ako ne zna Njegovu Knjigu i ne primjenjuje je, on je, prema Kur'anu, džahil. Čovjek, ako i posjeduje veliko znanje, ali ako ne razmišlja o tome ko je i zašto je stvoren, ako ne priznaje svoga Stvoritelja i, zbog toga, ne izvršava ono što Stvoritelj zahtijeva od njega, onda je on među džahilima.

Kada se upitaju, ti ljudi u većini slučajeva govore da slijede vjeru. Međutim, vjera na koju oni aludiraju nije ništa drugo do jedna džahilska vjera kojoj su se podučili principom ''čula-kazala''. Ova vjera neka nikakve veze sa Allahovom Knjigom.

Kao što se saopćava u kur'anskim kazivanjima, pejgamberi su, tokom povijesti, istinsku vjeru objašnjavali upravo ovakvim zajednicama. Međutim, iako su svjesno vidjeli Pravi Put, većina ovih zajednica se oholila zbog naznanja u kome su se nalazili. Unatoč svim upozorenjima, nastavili su, izuzev male manjine, braniti svoju zabludjelu vjeru.

Narod Huda, a. s., je, isto tako, odbijao napustiti džahilski sistem i krenuti putem pejgambera. Zbog toga je Hud, a. s., sasvim otvoreno podsjetio svoj narod da se nalazi u džahiluku (neznanju):

"Samo Allah zna kad će to biti!" - on bi govorio - "ja vam kazujem ono što mi se objavljuje, a vi ste, vidim, narod u neznanju ogrezao."  (Al-Ahkaf, 23)

Nevjernicima svog naroda Hud, a. s., je saopćio da ih se ne boji i da se oslanja na Allaha, dž. š.

Unatoč svim pozivima, narod se opirao Hudu, a. s.; nisu pristajali krenuti putem na koji je on pozivao. Kao što su to tokom povijesti činili svi nevjernici, i oni su od svog pejgambera tražili mudžizu (čudo), inače, rekli su, neće vjerovati:

"O, Hude,"- govorili su oni - "nisi nam nikakav dokaz donio, i mi na samu tvoju riječ nećemo napustiti božanstva naša, mi tebi ne vjerujemo.''  (Hud, 53)

Na to im je Hud, a. s., saopćio da je daleko od onoga što oni Allahu, dž. š., ravnim smatraju i da se ne boji smicalica i lukavstava koja pripremaju protiv njega:

..."Ja pozivam Allaha za svjedoka" - reče on - "a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte!"  (Hud, 54-55)

Kao Allahov pejgamber, Hud, a. s., je znao da je sve Allah, dž. š., stvorio i da će štititi svoje iskrene robove. Zato je, siguran u osujećenje smicalica i neosnovanih optužbi, na slijedeći način isticao svoju pouzdanost u Allaha, dž. š.:

"Ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema nijednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno.!" (Hud, 56)

Salih, a. s.

Allah, dž. š., je, kao pejgambera, Saliha, a. s., poslao narodu Semudu. U Kur'anu se na slijedeći način saopćava da je narodu, kome je došao kao vjerovjesnik, Salih, a. s., rekao da se klanja samo Allahu, dž. š.:

A Semudu smo poslali brata njihova Saliha da se klanjaju jedino Allahu - a oni se podijeliše u dvije skupine koje su se međusobno prepirale.  (An-Naml, 45)

Kao i svi pejgamberi, i Salih, a. s., je prvo objavio da je on pouzdani vjerovjesnik te svoj narod pozvao da se boji Allaha, dž. š.:

I Semud je smatrao lažnim poslanike. Kad im brat njihov Salih reče: "Kako to da se Allaha ne bojite? Ja sa vam, sigurno, poslanik pouzdani zato se bojte Allaha i budite poslušni meni!" (Aš-Šu'ara', 141-144)

Pozivajući u Allahovu vjeru, Salih, a. s., je, također, rekao da od njih ne očekuje nikakvu nagradu.

Salih, a. s., je svome narodu objasnio Allahovu veličinu i pozvao ga da moli za oprost

Prilikom pozivanja svoga naroda, Allahovi pejgamberi su skretali pažnju na dokaze Allahovog postojanja, podsjećali na savršene ravnoteže, sisteme i superiorne odlike živih bića.

Salih, a. s., je također bio jedan od pejgambera koji su, iznošenjem dokaza stvaranja, svoj narod podsticali na razmišljanje o Allahu, dž. š. Da bi spoznali Allahovo neograničeno znanje, neograničeni razum i neograničenu veličinu, svoj narod je podsjetio na stvaranje prvog čovjeka:

I Semudu - brata njihova Saliha. "O, narode moj,"- govorio je on - "klanjajte se samo Allahu, vi drugog boga osim Njega nemate! On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! Zato ga molite da vam oprosti, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se."  (Hud, 61)

Salih, a. s., je svoj narod pozvao da mu, kao vjerovjesniku, budu poslušni

Salih, a. s., je svoj narod pozvao na strah od Allaha, dž. š., istinskog Gospodara svih blagodati koje uživaju, da ne prave nered na zemlji i da mu budu poslušni. Slijedećim riječima im je saopćio da ih Allah, dž. š., neće ostaviti sigurnim ukoliko se ne budu pridržavali toga:

"Zar mislite da ćete ovdje biti ostavljeni sigurni, u vrtovima i među izvorima, u usjevima i među palmama sa plodovima zrelim? Vi u brdima vrlo spretno kuće klešete zato se bojte Allaha i poslušni meni budite i ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju, koji na zemlji ne zavode red već nered uspostavljaju!" (Aš-Šu'ara', 146-152)

Allah, dž. š., je Svoje vjerovjesnike zadužio da, pozivanjem ljudi na Pravi Put, osiguraju red na zemlji. Navedena upozorenja Saliha, a. s., isto tako, imaju svojstvo poziva usmjerenog ka izvršavanju ove obaveze.

Salih, a. s., je svome narodu rekao da se sjeća Allahovih blagodati i da ne izaziva nered

A Semudu - njegova brata Saliha. "O, narode moj," - govorio je on - "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Evo vam znak od Gospodara vašeg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne!

I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio; u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!" (Al-A'raf, 73-74)

Salih, a. s., je svoj narod podsjetio na beznadežnost suprotstavljanja Allahu, dž. š.

Međutim, narod Semuda se nije pokorio Salihu, a. s., te mu se suprotstavio govoreći "O, Salihu," - govorili su oni - "ti si među nama prije ovoga cijenjen bio. Zašto nam braniš da se klanjamo onome čemu su se preci naši klanjali? Mi uveliko sumnjamo u ono u čemu nas ti pozivaš" (Hud, 62). Na te njihove riječi, Salih, a. s., im je kazao da ne postoji to biće koje bi ga moglo odbraniti od Allaha, dž. š., ukoliko Mu okrene leđa:

"O, narode moj,"- govorio je on - "da vidimo: ako je meni jasno ko je Gospodar moj i ako mi je On sam vjerovjesništvo dao, pa ko će me od Allaha odbraniti ako Ga ne budem slušao, ta vi biste samo uvećali propast moju.'' (Hud, 63)

Nesumnjivo, nema te sile koja od Allaha, dž. š., može odbraniti one koji Mu odbijaju poslušnost, a, kako je u navedenom ajetu kazao Salih, a. s., sigurnu propast doživjet će i onaj ko se povodi za onim ko se suprotstavlja Allahu, dž. š.

Salih, a. s., je svoj narod savjetovao da se čuva patnji

Nevjernici nisu htjeli vjerovati pejgamberima zbog toga što se istinska vjera, koju su oni dostavljali, sukobljavala sa njihovim koristima. Osjećali su krajnje veliku uznemirenost pejgamberskim podsjećanjima na Allaha, dž. š., i Ahiret. Ovo je odlika koja je, tokom povijesti, bila vidljiva kod gotovo svih nevjerničkih naroda. Nesumnjivo, isto to važi i za narod Semud, koji nije osjećao strah od Allaha, dž. š. Ti ljudi su okretali leđa na sve savjete koje im je upućivao Salih, a. s. Obraćanje Saliha, a. s., koje je u tom kontekstu načinio svome narodu, glasi:

A on ih je već bio napustio i rekao: "O, narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju."  (Al-A'raf, 79)

Da bi svoj narod usmjerio na Pravi Put, Salih, a. s., je vodio jednu ozbiljnu borbu. Međutim, narod je bio ustrajan u nevjerovanju. Slanjem ženke deve, Allah, dž. š., je ovaj narod stavio na kušnju i naredio im da je ne zlostavljaju. Saopćio je, isto tako, da će ih stići patnja nesnosna ukoliko se ne budu pridržavali te naredbe. Narod, koji se suprotstavio Allahovoj naredbi, ubio je poslanu im devu i tako, poput svih naroda koji su odbijali poslušnost Allahu, dž. š., uništen patnjom nesnosnom. Neki od ajeta koji govore o tome su i slijedeći:

I kad je došla kazna Naša, Mi smo, milošću Našom, Saliha i vjernike s njim spasili od sramote toga dana - Gospodar tvoj je, uistinu, moćan i silan - a one koji su činili zlo pogodio je strašan glas i oni su u zemlji svojoj osvanuli mrtvi, nepomični, kao da na njoj nikad nisu ni postojali. Semud, doista, u Gospodara svoga nije vjerovao; daleko neka je Semud! (Hud, 66-68)

Kao što vidimo u ovom primjeru Saliha, a. s., Allahovi poslanici su svojim narodima dostavljali Allahovu vjeru, podsjećali ih na činjenicu da je dunjaluk mjesto iskušenja i da će se Allahove kazne spasiti jedino oni koji budu izvršavali Allahove naredbe. Kazivali su da će im Allah, dž. š., sigurno poslati patnju ukoliko budu ustrajni u svome nevjerovanju.

Međutim, ovi veliki napori pejgambera imali su utjecaj samo na malobrojne grupe koje su prihvatile vjeru u Allaha, dž. š., a većina njih je odbijalo primiti upute. Ali, nesumnjivo, u ishodu ovog upornog nevjerovanja sami su bili ti koji su doživjeli gubitak; bili su suočeni sa stradanjem. Što se tiče Ahireta, to će biti mjesto na kome će doživljavati mnogo veće patnje.

Ibrahim, a. s.

Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? - A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja.  (An-Nisa', 125)

Ibrahim, a. s., je bio pejgamber kojeg je Allah, dž. š., ''uzeo za prijatelja''. U nizu kur'anskih ajeta Allah, dž. š., hvali Ibrahimov uzorni moral. Ibrahim, a. s., koji je svojim uzornim moralom uzor vjernicima, bio je hrabar čovjek blage naravi, koji se srčano usmjerio ka Allahu, dž. š., i bio iskren prema Njemu. Na jednom mjestu u Kur'anu Allah, dž. š., slijedećim riječima opisuje Ibrahimov karakter:

Ibrahim je bio (kao jedna) zajednica, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim, i bio je zahvalan na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na Pravi Put izveo, i Mi smo mu sačuvali lijep spomen na ovom svijetu, a na onom svijetu će doista biti među onima dobrima. (An-Nahl, 120-122)

Ibrahim, a. s., kojeg Allah, dž. š., hvali izuzetnim moralom, poslan je jednom narodu koji se klanjao kumirima što ih je sam izrađivao i koji je krajnje odlučan i nepokolebljiv u klanjanju tim kumirima. Bio je zadužen pozivanjem na pokornost jedino Allahu, dž. š. Međutim, njegov narod nije htio prihvatiti istinsku vjeru zato što se ona sukobljavala sa njihovim dunjalučkim koristima; pripremili su klopku s namjerom da ubiju Ibrahima, a. s. Ali, Allah, dž. š., je osujetio zamku pripremljenu za Ibrahima te ga tako spasio iz ruku okrutnog naroda:

"Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!" - povikaše. "O, vatro," - rekosmo Mi - "postani hladna, i spas Ibrahimu!" I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili, i poklonismo mu Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih učinismo dobrim, i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.  (Al-Anbiya', 68-73)

Kao što vidimo u ovom kazivanju, Allah, dž. š., je, kao odgovor na Ibrahimovu iskrenost, onemogućio njegovom narodu da ga zlostavlja. Nakon toga je tom narodu, koji je Ibrahimu, a. s., htio pripremiti zamku, dao patnju i učinio da budu na gubitku. Što se tiče Ibrahima, a. s., i vjernika, njih je nastanio na jednom mnogo boljem mjestu, obdario ih izobiljem i raznim blagodatima.

Ibrahim, a. s., se iskrenim razmišljanjem usmjerio ka Allahu, dž. š., i svom narodu rekao da nije mnogobožac

Unatoč tome što je živio u politeističkom narodu, Ibrahim, a. s., savješću i razmišljanjem spoznao je da je Allah, dž. š., jedan i jedini Bog. Jedino se Allahu klanjao i Njemu usmjeravao. Kur'anski ajeti koji objašnjavaju način na koji je Ibrahim, a. s., došao do spoznaje postojanja Allaha, dž. š., su slijedeći:

I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: "Ovo je Gospodar moj!" A pošto zađe, reče: "Ne volim one koji zalaze!" A kad ugleda Mjesec kako izlazi, reče: "Ovo je Gospodar moj!" A pošto zađe, on reče: "Ako me Gospodar moj na Pravi Put ne uputi, bit ću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali." A kad ugleda Sunce kako se rađa, on uzviknu: "Ovo je Gospodar moj, ovo je najveće!" - A pošto zađe, on reče: "Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi Njemu druge pridružujete!  (Al-An'am, 75-78)

Nesumnjivo, u ovom kazivanju o Ibrahimu, a. s., sadržana je veoma važna pouka za vjernike. Spoznaja Allahovog postojanja je veoma jednostavna. Na svakom mjestu do kojeg dopire ljudski pogled prisutni su nebrojeni dokazi stvaranja. Ako mu se ništa i ne objasni, ako o tom pitanju ne zna ništa, iskrenim razmišljanjem od samo nekoliko minuta savjesna osoba može jednostavno vidjeti da kosmos ima svog Stvoritelja i u stanju je shvatiti Allahovu moć i veličinu i da On gospodari svime. Upravo zbog toga, Ibrahim, a. s., je, iako mu se vjerovatno nije ništa objasnilo, u ishodu iskrenog razmišljanja vidio Allahovo postojanje i moć. On je slijedećim riječima svome narodu rekao da on nije od onih koji se klanjaju njihovim lažnim bogovima:

''Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!" (Al-An'am, 79)

Svoj narod je pozvao da se klanja jedino Allahu, dž. š.

Pejgamberi su, kao što ćemo vidjeti i u narednim poglavljima, koristili sve raspoložive metode kako bı svoj narod uputili na Pravi Put. Pejgamberi, koji su svoj narod pozivali različitim metodama, navodili su međusobno različite primjere vezane za istu temu kako bi ih podstakli na razmišljanje. Detaljno su opisivali moral kojim je zadovoljan Allah, dž. š., odvraćali su ljude od nevaljalih djela, objašnjavali im gnusnost tih djela i štetu koju će zbog toga doživjeti; pribjegavajući svim raspoloživim metodama, nastojali su ovim ljudima ukazati na dobro i pokrenuti njihovu savjest.

Ibrahim, a. s., je, isto tako, svoj narod prvo pozvao na Pravi Put, rekao im da odbace kumire i da se okrenu prema Allahu, dž. š. Ovaj poziv koji je Ibrahim, a. s., upućivao svome ocu i narodu ističe se u nizu kur'anskih ajeta. Neki od tih ajeta su i oni iz sure Al-'Ankabut u kojima se govori o Ibrahimovom pozivu na klanjanje jedino Allahu, dž. š., i strah od Njega:

A i Ibrahima. "Allahu se jedino klanjajte" - govorio je on narodu svome - "i Njega se bojte, to vam je bolje, da znate. Vi se, mimo Allaha, kumirima klanjate i laži smišljate. Oni kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu zahvalni budite! - Njemu ćete se vratiti." (Al-'Ankabut, 16-17)

Kao što se vidi iz navedenih ajeta, Ibrahim, a. s., je, raličitim primjerima, svome nevjerničkom narodu objasnio superiornost Allahove moći. Načinio je poređenja kako bi osigurao mogućnost njihovog poimanja ove činjenice; podsjetio ih je da je Allah, dž. š., Taj koji sve daje i upozorio ih na njihov povratak Njemu. Kao i cijeli narod, Ibrahim, a. s., je upozoravao i svoje bližnje. Ibrahim, a. s., je slijedećim riječima opomenuo svoga oca Azera da se nalazi na pogrešnom putu:

A kad Ibrahim reče svome ocu Azeru: "Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.!"  (Al-An'am, 74)

Svoj narod je upozorio da se ne povodi za šejtanom

Šejtan je najveći neprijatelj čovjeka. Kada je Allah, dž. š., stvorio prvog čovjeka, Adema, a. s., naredio je šejtanu da mu se pokloni. Međutim, oholeći se, šejtan se suprotstavio ovoj Allahovoj naredbi. Na to je Allah, dž. š., prokleo šejtana i protjerao ga iz Dženneta. Nakon što je protjeran iz Dženneta, šejtan je od Allaha, dž. š., zatražio da mu dozvoli da do Sudnjeg dana zavodi ljude sa Pravoga Puta. Njegova namjera je da ljude, koje vidi kao razlog svog protjerivanja iz Dženneta, skrene sa Pravog Puta te da tako osigura i njihov odlazak u Džehennem.

Zbog toga, približavajući im se različitim spletkama, šejtan nastoji zavesti sve ljude, počev od prvog čovjeka, Adema, a. s. Šejtan ne može imati utjecaja jedino na one koji kategorično vjeruju u Allaha, dž. š., i koji se oslanjaju na Njega, a, kako nam se u Kur'anu saopćava, takvih je veoma malo. Upravo zbog toga je Ibrahim, a. s., svoj narod i svog oca, koji je bio daleko od Allahovog Puta, upozorio da se ne klanjaju šejtanu i ne povode se za njim:

"O, oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na Pravi Put uputiti; o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug!" (Maryam, 43-45)

Svom narod je savjetovao da, zbog svojih međusobnih odnosa, Allahu ne pripisuju druga

Jedna od najočitijih odlika nevjerničkih zajednica je da mimo Allaha, dž. š., veću pažnju posvećuju drugim bićima ili predmetima i da od njih strahuju više nego što strahuju od Allaha, dž. š. Ne treba misliti da su bića ili predmeti kojima ti ljudi pridaju važnost smo kipovi izrađeni od drveta i kamena.

Nevjerničke odlike su i to što neko drugog insana voli više od Allaha, dž. š., što mu pridaje veći značaj nego Allahu, dž. š., što umjesto Allahovog zadovoljstva pazi na njegovo zadovoljstvo ili što strahuje od nekog drugog čovjeka više nego od Allaha, dž. š. I u Ibrahimovom narodu je bilo mnogo onih koji su određena bića voljeli više od Allaha, dž. š., i pridavali veću pažnju njima nego Allahu, dž. š. Međutim, ti ljudi će na Kijametskom danu shvatiti da nema veće sile od Allaha, dž. š.; vidjet će da bića kojima su pridavali veći značaj nego Allahu, dž. š., zapravo ne zaslužuju nikakvu pažnju, da su, naspram moći Allaha, dž. š., i oni vrlo jadni i bespomoćni. Zbog toga je Ibrahim, a. s., svoj narod opomenuo da mimo Allaha, dž. š., ne prihvata kumire za svoja božanstva da bi tako održava međusobne prijateljske odnose, pošto će se na Sudnjem danu odricati jedni drugih, međusobno se proklinjati i biti bačeni u Džehennem:

"Vi ste" - reče Ibrahim - "mimo Allaha kumire prihvatili da biste u životu na ovome svijetu međusobne prijateljske odnose održavali, a poslije, na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati i jedni druge ćete proklinjati, vatra će vaše boravište biti, i niko vam u pomoć neće moći priteći!"  (Al-'Ankabut, 25)

Ibrahim, a. s., je ljudima obznanio Allahovu veličinu i moć

Da bi spoznali Allahovo postojanje i veličinu, Ibrahim, a. s., je svome narodu iznosio razne primjere. Ilustracije radi, u raspravu o Allahu, dž. š., sa Ibrahimom, a. s., upustio se čovjek koji je bio umišljen samo zato što je bio bogat i koji je zaboravljao da je Allah, dž. š., Taj koji mu je dao ono što je posjedovao. Kako bi objasnio Allahovu moć, i njegovu bespomoćnost, Ibrahim, a. s., je dao slijedeći odgovor:

Zar nisi čuo za onoga koji se sa Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kada mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: "Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje"- on odgovori: "Ja dajem život i smrt!" - "Allah čini da Sunce izlazi sa istoka" - reče Ibrahim - "pa učini ti da grane sa zapada!" I nevjernik se zbuni. - A Allah silnicima neće ukazati na Pravi Put. (Al-Baqara, 258)

Kao što se vidi, naspram ovog mudrog i racionalnog objašnjenja Ibrahima, a. s., nevjernik je ostao bez riječi. Vjernici bi se, također, trebali ugledati u Ibrahima, a. s., te, prilikom pozivanja u vjeru, ljudima uvijek isticati Allahovu moć i neograničenu silu, i upozoravati ih na neosnovanost i ispraznost nevjerničkih ubjeđenja.

Ibrahim, a. s., je saopćio da je Allah, dž. š., jedina pouzdana moć

Ibrahimov narod, koji je, unatoč iskrenim pozivima, ustrajavao u klanjanju kumirima, upuštao se u raspravu sa Ibrahimom, a. s., kako bi i odvratili od Pravoga Puta i onemogućili pozivanje koje je Ibrahim vršio. Tada im je Ibrahim, a. s., saopćio da se boji jedino Allaha, dž. š., i da se spas i sigurnost nalaze u predanosti Allahu, dž. š.:

... "Zar da se sa mnom raspravljate o Allahu, a On je mene uputio?" - reče on. "Ja se ne bojim onih koje vi Njemu pridružujete, bit će samo ono što Gospodar moj bude htio. Gospodar moj znanjem Svojim obuhvaća sve. Zašto se ne urazumite? A kako bih se ja bojao onih koje Njemu pridružujete, kada se vi ne bojite što Allahu druge pridružujete, iako vam On za to nije nikakav dokaz dao? I znate li vi ko će, mi ili vi, biti siguran? Bit će sigurni samo oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; oni će biti na Pravome Putu." (Al-An'am, 80-82)

Allah, dž. š., je istinski vlasnik svega onoga što vidimo oko sebe. Niko drugome ne može učiniti ni dobro, ni zlo ukoliko to Allah, dž. š., ne dozvoli. Snage na koje se ljudi oslanjaju i očekuju pomoć mogu im biti od koristi jedino ukoliko to Allah, dž. š., dopusti. Ono što, radi istinskog spasa i sigurnosti, čovjek treba učiniti je da se preda Allahu, dž. š. Allah, dž. š., saopćava u Kur'anu da će štititi one koji se usmjere ka Njemu. Upravo zbog toga i svi vjernici, poput Ibrahima, a. s., trebaju znati da će oni koji vjeruju u Allaha, dž. š., biti sigurni, i tu činjenicu trbaju objasniti i drugima.

Na neprijateljski odnos svog oca Ibrahim, a. s., je odgovarao na najljepši način

Unatoč svim pozivima, njegov otac se suprotstavio Ibrahimu, a. s., i, iskazujući neprijateljski stav prema njemu, rekao slijedeće:

..."Zar ti mrziš božanstva moja, o, Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem potjerati, zato me za dugo vremena napusti!"  (Maryam, 46)

Međutim, Ibrahim, a. s., koji nikada nije odstupao od svoje uzdržanosti, na zastrašujući stav svoga oca, dao je krajnje uvažavajući i pametan odgovor:

"Mir tebi!" - reče Ibrahim. "Molit ću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustit ću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjat ću se Gospodaru svome; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru svome."  (Maryam, 47-48)

Ibrahim, a. s., je svome narodu rekao da njegovi kumiri kojima se klanja ne mogu biti bogovi

Ibrahim, a. s., je svome narodu rekao da bogovi kojima se on klanja ne mogu imati neku posebnu moć, a da bi pobudio njihovo razmišljanje o jedinom Bogu, Allahu, dž. š., postavljao im je različita pitanja o kumirima.

Ovaj metod pozivanja je veoma važan sa pozicija nevjerničkog ličnog uvjeravanja u ispraznost sistema u koji vjeruju. Tim je svojim pitanjima Ibrahim, a. s., postigao da sami, lično izjave kako je isprazan sistem u kome se nalaze. Jedan od razgovora koji se odvijao između Ibrahima, a. s., i njegovog naroda je slijedeći:

Kada je oca svoga i narod svoj upitao: "Čemu se vi klanjate?" a oni odgovorili: "Klanjamo se kumirima i povazdan im se molimo", on je rekao: "Da li vas oni čuju kad se molite, ili, da li vam mogu koristiti ili naškoditi?" "Ne" - odgovoriše "ali mi smo upamtili pretke naše kako tako postupaju." "A da li ste razmišljali" - upita on - "da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali, to nije Gospodar svjetova.''  (Aš-Šu'ara', 70-77)

Allah, dž. š., u Kur'anu saopćava da su svi ljudi svjesni greške koju čine, odnosno da se, mada čak i, navodeći razne izgovore, ne žele razmišljati, kod njih nalazi pronicljivost i da znaju šta je za njih istinsko dobro, a šta zlo. Zapravo, razmisle li svojom savješću, i oni koji se klanjaju i očekuju pomoć od drugih bića mimo Allaha, dž. š., odmah će shvatiti da im ta bića ne mogu priuštiti nikakvu fajdu. Odmah će uočiti da ih ta bića, kojima Allahu čine ortaka, ne čuju kada im se mole, da im nisu u stanju učiniti neko dobro ili nanijeti zlo. Međutim, oni se, zbog različitih emotivnih razloga, opet ne usuđuju na razmišljanje o tim jasnim činjenicama.

Što se tiče Ibrahima, a. s., on je svojim pitanjima nastojao omogućiti da njegov narod razmisli o onome čemu se klanja i shvati koliko je pogrešan put na kome se nalazi.

Dok je svoj narod pozivao da napusti kumire kojima se klanjali, Ibrahim, a. s., ga je podsjetio da njegovi kumiri, kipovi ne posjeduju nikakvu moć i da su oni lažni bogovi koje oni sami prave, klešu. Neki od ajeta u kojima se objašnjava Ibrahimovo pozivanja svoga naroda na napuštanje lažnih božanstava kojima su se klanjali i usmjeravanje ka vjeri u istinskog Boga, Allaha, dž. š., glase:

Kad on ocu svome i narodu svome reče: "Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?" Oni odgovoriše: "I naši preci su im se klanjali." "I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi" - reče. "Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?" - upitaše oni. "Ne"- reče - "Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati.  (Al-Anbiya', 52-56)

"Kako se možete klanjati onima koje sami klešete?" - upita - "kad Allah stvara i vas i ono što napravite?"  (As-Saffat, 95-96)

Ibrahim, a. s., je saopćio da su sva bića pod Allahovom kontrolom i da se sve dešava s Njegovom dozvolom

Kao što se vidi iz prethodnih ajeta, kao i mnogi nevjernički narodi, i Ibrahimov narod se, u biti, klanjao kumirima ne zbog toga što je istinski vjerovao u to, već zato što su u tome zatekli svoje pretke. Ovaj zabludjeli sistem je, dakle, bio ružno naslijeđe koje su im u amanet ostavili njihovi očevi. Eto, Ibrahim, a. s., im je detaljno objasnio da je ovaj njihov naslijeđeni sistem krajnje pogrešan sistem, koji će im nanijeti zlo. Podsjetio ih je da kumiri kojima se klanjaju ne posjeduju nikakvu moć te objavio da se sve nalazi pod Allahovom kontrolom. Nastavak Ibrahimovog govora saopćenog u prethodnim ajetima glasi:

"... Ali, to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na Pravi Put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me, kad se razbolim, liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživiti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!" (Aš-Šu'ara', 77-82)

Ibrahim, a. s., je mudrim metodama podsticao ljude na razmišljanje

Kada je, nakon svih poziva, njegov narod i dalje ostao nepokolebljiv u privrženosti kumirima, Ibrahim, a. s., je načinio nove poduhvate koji će ih prisiliti na razmišljanje i pokrenuti njihove savjesti. Radi toga je čekao da se oni udalje od kumira, koje je, nakon što su oni otišli, porazbijao. Međutim, čineći to, najvećeg od njih nije dirao kako bi svome narodu pokazao u kako velikoj zabludi i nepromišljenosti se nalazi. Kada je njegov narod upitao: "Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o, Ibrahime?"... (Al-Anbiya', 62), dao im je slijedeći odgovor:

"To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti" - reče on. (Al-Anbiya', 63)

Nakon ove Ibrahimove taktike, kojoj je pribjegao da bi narod naveo na razmišljanje, ljudi su, pozivajući se na svoju savjest, shvatili u kako velikoj zabludi se nalaze. Međutim, zbog toga što se činjenica, koju je prihvatila njihova savjest, sukobljava sa njihovim koristima, tradicijom i uspostavljenim sistemom, ovi ljudi su je, unatoč njenoj očistosti, odbili. Slijedeći ajeti su u vezi sa tim pitanjem:

I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: "Vi ste, zaista, nepravedni!" Zatim glave oboriše i rekoše: "Ta ti znaš da ovi ne govore!" "Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni korisititi niti od vas kakvu štetu otkloniti?" - upita on. "Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?" - "Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!" - povikaše. "O, vatro," - rekosmo Mi - "postani hladna, i spas Ibrahimu!" I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo  (Al-Anbiya', 64-70)

Svojom predanošću i pouzdanjem u Allaha, dž. š., Ibrahim, a. s., je čak i u najtežim uvjetima bio uzor vjernicima

Svojom pametnom i mudrom borbom koju je vodio protiv svog naroda, Ibrahim, a. s., je lijep uzor za vjernike. Ibrahim, a. s., koji i u najtežim trenucima, kada je od strane svog naroda bačen u vatru i kada je bio izložen raznim smicalicama, nije otstupao od oslanjanja i pokornosti Allahu, dž. š., svome je narodu dao slijedeći odgovor:

"Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio," – reče (Ibrahim) - "On će me kuda treba uputiti.  (As-Saffat, 99)

Ove riječi Ibrahima, a. s., sve vjernike podsjećaju na jednu važnu činjenicu: Stvoritelj svih ljudi je Allah, dž. š., i svi ljudi će umrijeti i Njemu se vratiti u onom času koji je On odredio. Upravo riječima: ''Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio'', Ibrahim, a. s., je svoj narod podsjetio da smrt znači povratak Allahu, dž. š. U tom slučaju, ono što trebaju čini muslimani je da, u svim situacijama u kojima se nađu, aktualiziraju svoje nepoljuljano pouzdanje u Allaha, dž. š., i da na to pozivaju i druge.

Ibrahima, a. s., i one koji su bili uz njega Allah, dž. š., je pokazao kao uzor vjernicima

Svojim superiornim moralom Ibrahim, a. s., je bio uzor svome narodu, a i narodima koji su dolazili poslije njega. Allah, dž. š., saopćava da u Ibrahimu, a. s., koji je ''Gospodaru svome iskrena srca došao'', i u onima koji su bili uz njega postoji niz lijepih primjera za vjernike:

Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu svome rekli: "Mi s vama nemamo ništa, a ni sa onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate; mi vas se odričemo, i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali!"- ali nisu riječi Ibrahimove ocu svome: "Ja ću se moliti da ti oprosti, ali te ne mogu od Allaha odbraniti." - Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti.  (Al-Mumtahina, 4)

Kur'anski ajeti o Ibrahimovom moralu i odabranosti

Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela, i koji slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu? - A Ibrahima je Allah uzeo za prijatelja. (An-Nisa', 125)

… Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv.  (At-Tawba, 114)

Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik. (Ali 'Imran, 67)

Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim, i bio je zahvalan na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na Pravi Put izveo, i Mi smo mu sačuvali lijep spomen na ovom svijetu, a na onom svijetu će doista biti među onima dobrima. (An-Nahl, 120-122)

Iste vjere kao i on bio je i Ibrahim, kad je Gospodaru svome iskrena srca došao.  (As-Saffat, 83-84)

Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik.  (Maryam, 41)

Ibrahim je zaista bio dobrodušan, sažaljiv i odan.  (Hud, 75)

Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. A Mi smo njega na ovome svijetu odabrali, i na onome će biti među dobrima.

Kada mu je Gospodar njegov rekao: "Budi poslušan!" - on je odgovorio: "Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!"  (Al-Baqara, 130-131)

Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali.  (Al-Anbiya', 51)