Lut, a. s.

I Lutu mudrost i znanje dadosmo i iz grada ga, u kom su stanovnici njegovi odvratne stvari činili, izbavismo - to, uistinu, bijaše narod razvratan i zao - i u milost Našu ga uvedosmo; on je doista, od onih dobrih.  (Al-Anbiya', 74-75)

Jedan od najrazvratnijih naroda o kojima se govori u Kur'anu je narod Lutov, a. s. Ovaj narod, kako se saopćava u Kur'anu, odao se seksualnim nastranostima, činio drumska razbojništva i javno činio najodvratnije stvari.

I Luta. Kada narodu svome reče: "Vi činite takav razvrat kakav prije vas niko na svijetu nije činio: s muškarcima općite, po drumovima presrećete, i na skupovima svojim najodvratnije stvari činite" - odgovor naroda njegova bijaše: "Učini da nas Allahova kazna stigne, ako istinu govoriš!"  (Al-'Ankabut, 28-29)

I Luta - kad reče narodu svome: "Zašto činite razvrat koji niko prije vas na Svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!" (Al-A'raf, 80-81)

''Zašto vi, mimo sav svijet, sa muškarcima općite, a žene svoje, koje je za vas Gospodar vaš stvorio, ostavljate? Vi ste ljudi koji svaku granicu zla prelazite"  (Aš-Šu'ara', 165-166)

I Luta, kada reče narodu svome: "Zašto činite razvrat naočigled jedni drugih? Zar zbilja sa strašću općite sa muškarcima umjesto sa ženama? Vi ste, uistinu, bezumnici."  (An-Naml, 54-55)

Svoj narod, koji je, u svakom pogledu, bio u razvratu, Lut, a. s., je pozivao da živi za Allaha, dž. š., i da bude lijepog morala. A njegov narod, koji se nije htio odreći svojih izopačenosti i razvrata, tvrdoglavo se opirao Lutu, a. s. Međutim, unatoč upornom nevjerovanju naroda, Lut, a. s., je, poput svih Allahovih pejgambera, ulagao ozbiljne napore kako bi ih usmjerio na Pravi Put i ne strahujući od nasrtaja ovih pomamnih ljudi, njihovih prijetnji i kleveta, pozivao ih je u vjeru u Allaha, dž. š.

Kao što Allah, dž. š., saopćava u prethodno navedenim ajetima, Lut, a. s., je svome narodu naveo njihova nedjela i pozvao ih da žive čistim životom, kojim će Allah, dž. š., biti zadovoljan. Međutim, kao što je tokom povijesti bio slučaj sa mnogim narodima, i Lutov narod je odbio poslušnost svome vjerovjesniku te su, raznim optužbama i prijetnjama, nastojali odvratiti ga sa Pravoga Puta.

Lutovi sugrađani, koji su bili u velikoj raspuštenosti, zaprijetili su Lutu da će ga protjerati sa njegovog ognjišta i usudili se na ismijavanje materijalne i moralne čistote Luta, a. s., i njegovih sljedbenika. Svoju reakciju na djela svoga naroda, koji se, unatoč tome što ih je nebrojeno puta pozivao na Pravi Put, nije odazivao i koji je bio nepokolebljiv u svome nevjerovanju, Lut, a. s., je izrazio slijedećim riječima:

"Ja se gnušam toga što vi radite!" - reče on.  (Aš-Šu'ara', 168)

Kao što se razumije iz ovog ajeta, Lut, a. s., je, unatoč upornosti i pomamnostima svoga naroda, izvršavao sve Allahove naredbe, ljude pozivao u vjeru i u svemu tome iskazivao veliku odlučnost. Rekao je da ni sam nije zadovoljan onim djelima kojima se ne postiže Allahovo zadovoljstvo i da će se truditi da spriječi ta ružna djela.

Lut, a. s., je svoj narod pozivao da se boje Allaha, dž. š.

Lut, a. s., je, isto tako, svome narodu prvo saopćio da je pouzdani pejgamber poslan od Allaha, dž. š., da od njih ne traži nikakvu nagradu, te ih pozvao da se boje svoga Stvoritelja i da Mu budu poslušni:

Kad im njihov brat Lut reče: "Kako to da se ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi.  (Aš-Šu'ara', 161-164)

Da bi postigao moral kojim je Allah, dž. š., doista zadovoljan, čovjek u pravom smislu riječi mora posjedovati strah od Allaha, dž. š. Ako se čovjek boji Allaha, dž. š., on tada neće svjesno činiti djela koja Allah, dž. š., osuđuje i zabranjuje. A ukoliko i ima neku grešku koju čini nesvjesno, on je ispravlja u trenutku kada sazna za ispravnost. Živi životom kojim je zadovoljan Allah, dž. š., i nada se nagradi kako na ovom, tako i na budućem svijetu. Zbog toga je Lut, a. s., kao, uostalom, i svi pejgamberi, upozoravao ljude na strah od Allaha, dž. š.

Lut, a. s., je svoj narod upozorio na razumno ponašanje i da se trebaju stidjeti svojih djela

Na ustrajnost u nevjerovanju Lutovog naroda Allah, dž. š., je poslao meleke da obavijeste Luta o stradanju koje će ih zadesiti. Misleći da su to ljudi, narod je odmah pohitao Lutu, a. s., i tom prilikom se odvio slijedeći dijalog između Luta i njegovog naroda:

I kad izaslanici Naši dodoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bi mu teško pri duši, pa reče: "Ovo je mučan dan!" I narod njegov pohrli njemu - a i prije su radili sramotna djela. "O narode moj," - reče on - "eto mojih kćeri, one su vam čistije! Bojte se Allaha i pred gostima mojim me ne sramotite! Zar među vama nema razumna čovjeka?" "Ti znaš da nam nisu potrebne tvoje kćeri" - rekoše oni - "ti doista znaš šta mi hoćemo!" (Hud, 77-79)

Kao što se vidi, Lutov narod, koji nije znao za strah od Allaha, dž. š., bio je zajednica koju su činili ljudi sa tolikim nedostatkom osjećaja stida da su bili u stanju otvoreno iznijeti svoje razvratne težnje. Nesumnjivo, to je prirodna posljedica nevjerovanja. Ova nastrana struktura je i danas veoma raširena i normalno prihvaćena u zajednicama koje žive daleko od vjerskog morala. To je zato što je vjera ta koja čovjeka podučava lijepom moralu, dobrim i lošim djelima. A ljudi koji ne nose strah od Allaha, dž. š., i žive daleko od vjere - njihova savjest se gasi. Kod tih ljudi ne postoje ili su veoma ograničene moralne odlike kao što su čednost i stid. A Lut, a. s., koji je znao da je ova nemoralna ponuda njegovog naroda produkt njihovog nevjerovanja, rekao im je da se Allaha boje i da ga ne sramote pred gostima.

Neki od ajeta, koji prenose dijalog Luta, a. s., sa njegovim narodom kada su mu došli Allahovi izaslanici, su slijedeći:

U to dođoše stanovnici grada, veseli. "Ovo su gosti moji" - reče on - "pa me ne sramotite, i bojte se Allaha, i mene ne ponizujte!" "A zar ti nismo zabranili da ikoga primaš?" - povikaše oni. "Ako već hoćete nešto činiti, eto kćeri mojih!" - reče on. A života mi tvoga, oni su u pijanstvu svome lutali. I njih je zadesio strašan glas kad je Sunce izlazilo, i Mi smo učinili da ono što je gore bude dolje, i na njih smo kao kišu grumenje od skamenjene gline sručili - to su, zaista, pouke za one koji posmatraju - on je pored puta, i sada postoji; to je doista pouka za one koji vjeruju.  (Al-Hidžr, 67-77)

Kao što se vidi, ovaj narod, koji se nije odazivao na Lutove pozive i koji nije odustajao od svojih razvratnih djela, strašnom patnjom je kažnjen još na ovom svijetu. To je samo odgovor koji su dobili na dunjaluku; a mnogo strašnije bit će ono što ih očekuje na Ahiretu.

Jakub, a. s.

I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Ja'kuba, sve u vjeri čvrstih i dalekovidnih. Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu onaj svijet; i oni su, zaista, u Nas od onih odabranih dobrih ljudi. (Sad, 45-47)

Jakub, a. s., je od soja Ibrahima, a. s. Ibrahima i njegove sinove Allah, dž. š., je učinio predvodnicima u pozivanju naroda na dobro i usmjeravanju na Pravi Put. Ovo se u Kur'anu ističe slijedećim riječima:

I učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.  (Al-Anbiya', 73)

Jakub, a. s., je sinovima ostavio u amanet da se drže prave vjere i da budu čestiti vjernici

Kur'anski ajeti koji govore o Jakubovom pozivanju nalaze se u suri Al-Baqara. Allah, dž. š., slijedećm riječima saopćava amanet koji je Jakub, a. s., ostavio sinovima:

I Ibrahim ostavi u amanet sinovima svojim a i Jakub: "Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, i nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani!"  (Al-Baqara, 132)

Umrijeti kao musliman jedna je od najbitnijih dova ljudi koji se boje Allaha, dž. š. Ako, nakon što je cijeli život vršio dobra djela, čovjek kasnije pokvari nijjet i udalji se od vjere, sva njegova prethodna dobra djela postat će uzaludna i zaslužit će džehennemske patnje. Riječima: ''Nipošto ne umirite drugačije nego kao muslimani'' Jakub, a. s., je na to upozorio svoje sinove i savjetovao im da, nikako ne kvareći iskreni nijjet i odlučnost, čuvaju svoj iman. Njegovi sinovi, koji su se držali očevog amaneta, slijedećim su riječima izrazili svoju odlučnost u klanjanju Allahu, dž. š.:

Vi niste bili prisutni kada je Jakubu smrtni čas došao i kada je sinove svoje upitao: "Kome ćete se, poslije mene, klanjati?" - "Klanjat ćemo se" - odgovorili su - "Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, Bogu jednome, i mi se Njemu pokoravamo!" (Al-Baqara, 133)

Jakub, a. s., je sinovima preporučivao uzdanje u Allaha, dž. š.

"O, sinovi moji," - reče onda - "ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije, a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!"

I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.  (Yusuf, 67-68)

Savjetujući svoje sinove da budu oprezni kada budu ulazili u grad, Jakub, a. s., je podsjetio i na jednu važnu činjenicu: na to da se trebaju uzdati u Allaha, dž. š., a ne u opreznost. Čovjek nema tu snagu da sebi može načiniti štetu ili osigurati korist ukoliko to Allah, dž. š., ne htjedne. Čovjek ne može spriječiti ništa od onoga što će ga zadesiti, a niti postići bilo kakvo dobro. Zato što traži Allahovo zadovoljstvo, vjernik radi sve ono što treba uraditi, preduzima sve mjere opreza koje treba preduzeti, međutim, nesumnjivo zna da se ishod dešava Allahovim dopuštenjem; samo se u Njega uzda i na Njega vjernik oslanja.

Jusuf, a. s.

… jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.  (Yusuf, 24)

… I eto tako Mi Jusufu dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova - a Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna. I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.  (Yusuf, 21-22)

Dvanaesta kur'anska sura, sura Yusuf, ima 111 ajeta i gotovo svi oni govore o Jusufu, a. s. Jusuf je pejgamber kojeg je, na različite načine, još od rane mladosti Allah, dž. š., stavljao na kušnju, krajnje strpljiv, iskren, koji je svojoj okolini stalno objašnjavao Allahovo postojanje i superiornost. Svojom bogobojaznošću, iskrenom odanošću Allahu, dž. š., vjernošću i uzdržanim odnosom naspram onoga što ga je snalazilo Jusuf je lijep uzor cijelom čovječanstvu.

Snom kojeg mu je pokazao još dok je bio dijete, Allah, dž. š., je Jusufu, a. s., saopćio radosnu vijest da će ga kasnije obdariti jednim velikim znanjem i drugim blagodatima. Jusuf, a. s., je ovaj san ispričao svome ocu, a on je dao slijedeći komentar:

Kada Jusuf reče ocu svome: "O, oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše", on reče: "O, sinko moj, ne kazuj svoga sna braći svojoj, da ti ne učine kakvu pakost, šejtan je doista čovjeku otvoreni neprijatelj. I eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i milošću Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. - Gospodar tvoj, doista, sve zna i mudar je."  (Yusuf, 4-6)

Jusuf, a. s., je saopćio da je Allahovo zadovoljstvo bitnije od svega

Dok je Jusuf bio dijete, njegova braća su se, iz ljubomore koju su osjećali zbog ljubavi njihovog oca prema Jusufu, htjeli riješiti njega, te su ga, na kraju, bacili u bunar. Kada su se vratili ocu, njegova braća, koja su Jusufa bacili u bunar i izložili ga smrti, slagali su govoreći: "Jusufa je vuk pojeo" (Yusuf, 17). Nakon što su ga bacili u bunar, Jusufa, a. s., našla je jedna karavana i prodala ga jednom misirskom uvaženom čovjeku. Jusuf je tu proveo niz godina. Međutim, kada je došao u godine puberteta, žena ovog čovjeka ga je prisilila na blud. Ali, Jusuf, koji se bojao Allaha, dž. š., nije pristao na to i, podsjećajući ženu na Allaha, dž. š., dao je slijedeći odgovor:

I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: "Hodi!" - "Sačuvaj, Bože!" - uzviknu on - "vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti." (Yusuf, 23)

Ne postignuvši svoj cilj, žena je bacila klevetu na Jusufa. Unatoč tome što se, svjedočenjima i dokazima, uspostavilo da nije kriv, Jusuf, a. s., je nakon izvjesnog vremena bačen u tamnicu. Jusuf, a. s., koji je, svjestan da je u svakom trenutku na kušnji, činio ono čime će Allah, dž. š., biti zadovoljan, slijedećim riječima je izrazio da je i ova situacija, odnosno boravak u tamnici bolji za njega:

"Gospodaru moj," - zavapi on - "draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati."  (Yusuf, 33)

Kao što vidimo iz ovog slučaja, osoba koja vjeruje jednim kategoričnim znanjem ne smije gubiti uravnoteženost i spokojstvo naspram bilo kojeg događaja, treba se oslanjati na Allaha, dž. š., i ne smije zaboravljati da će se sigurno susresti sa lijepim ishodom. Allah, dž. š., saopćava da će pomoći svojim iskrenim robovima i na dunjaluku i na Ahiretu. Život Jusufa, a. s., upravo je jedan od najilustrativnijih primjera koji se o ovom pitanju navodi u Kur'anu.

Svoje drugove u tamnici Jusuf, a. s., je podsjetio da je Allah, dž. š., Onaj koji sve daje

Zajedno sa Jusufom, a. s., u tamnicu su ušla još dva mladića. Oni su Jusufu ispričali snove koje su sanjali i zatražili da im ih on protumači. Svojim drugovima iz tamnice Jusuf, a. s., je, kao i svi ostali pejgamberi, prvo objasnio Allahovo postojanje, da ga je On naučio znanju koje posjeduje:

"Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta ćete dobiti" - reče Jusuf. "To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje, i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna."  (Yusuf, 37-38)

Ovo Jusufovo podsjećanje skreće pažnju na jednu činjenicu koju vjernici nikada ne smiju smetnuti s pameti: Allah, dž. š., daje sve odlike koje čovjek posjeduje, i materijalne i duhovne. Osim toga, Allah, dž. š., je u stanju da to uzme natrag kad god poželi, ili da da mnogo mnogo više od toga. U tom slučaju, ljudi to nikada ne smiju zaboraviti i krajnje je bitno da se ni zbog jedne svoje odlike ne smiju prsiti.

Drugovima u tamnici je saopćio da je Allah, dž. š., jedini Bog i da se klanjaju samo Njemu

Jusuf, a. s., je potom nastavio svoj govor; obasnio im je da nema drugog Boga mimo Allaha, dž. š., i svoje drugove pozvao ih da se klanjaju samo Njemu:

"O, drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši - Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna." (Yusuf, 39-40)

Obratimo li pažnju, vidjet ćemo da na pitanja svojih drugova idolopoklonika iz tamnice Jusuf, a. s., nije odmah odgovorio. Umjesto toga, prvo ih je pozvao u vjeru u Allaha, dž. š., i savjetovao im da Allahu, dž. š., ne pripisuju druga. Zbog toga što nije svjestan situacije u kojoj se nalazi, nevjernik isto tako ne može donijeti ni odluku o tome šta je bitnije za njega, već se bakće drugorazrednim pitanjima. U tom slučaju, dužnost vjernika je da identificira osobu naspram sebe i da mu da savjete koji će mu biti od koristi. Iman je, zapravo, ono što će cijelom čovječanstvu prirediti fajdu, pa je zato i Jusuf, a. s., prvo objasnio to primarno pitanje.

Bilo gdje i pod bilo kojim uvjetima se nalazio, u ponašanju Jusufa, a. s., u odlučnosti izvršavanja Allahovih odredaba nije bilo ni najmanjih odstupanja. Dužnost pozivanja on je nastavio i u tamnici. Ovakvo ponašanje Jusufa, a. s., lijep je uzor za sve muslimane.

Jusuf, a. s., je saopćio da je duša sklona zlu

U ishodu razvoja događanja, žena, koja je bila povod Jusufovom bacanju u tamnicu, priznala je svoje djelo te se tako uspostavila Jusufova nevinost. Što se tiče Jusufa, a. s., on je, nakon što se ispostavila njegova nevinost, prvo istakao da nema namjeru pravdati se:

(Jusuf je rekao:) ''Isto tako neka on (vezir) zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerio jer Allah ne dâ da se ostvare lukavstva podmuklih. Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. Gospodar moj zaista prašta i samilostan je."  (Yusuf, 52-53)*

(*U prijevodima Kur'ana rahmetli B. Korkuta i dr. E. Karića navedene riječi se prevedene kao riječi prvog lica jednine ženskog roda. Prilikom rada na knjizi koristio sam nekoliko tuskih prijevoda, u kojima su, bez izuzetka, prevedene kao riječi prvog lica jednine muškog roda odnosno kao riječi Jusufa, a. s. – op.prev.)

Radi razumijevanja razloga zbog kojeg Jusuf, a. s., nije htio braniti dušu, potrebno se zadržati na značenju riječi duša (nefs). Dušu možemo definirati kao silu ''sklonu zlu'', koja se nalazi u čovjeku. Zbog toga što se stremljenja duše sukobljavaju sa ponašanjem kojim je Allah, dž. š., zadovoljan, vjernici nikada ne zauzimaju mjesto na njenoj strani. U svakom djelu vode računa o Allahovom zadovoljstvu. Zbog toga što je znao za tu njenu dimenziju, Jusuf, a. s., je, također, rekao da bi bilo pogrešno braniti je.

Jusuf, a. s., zahvaljivao je Allahu na blagodatima koje mu je dao

Nakon ustanovljavanja njegove nevinosti, Jusuf, a. s., je, kao povjerljiva osoba, postavljen na čelo državne blagajne. Nakon toga kod sebe dovodi svoje roditelje. I njima je skrenuo pažnju da nikada ne zaboravljaju pouzdanje i oslanjanje na Allaha, dž. š., i da je sve pod Njegovim nadzorom:

I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu svi se svi pokloniše, pa on reče: "O, oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg. Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!"  (Yusuf, 100)

Jusuf, a. s., koji se u svim nevoljama oslanjao na Allaha, dž. š., a na isti način Mu se usmjeravao i kada bi dobio kakvu blagodat, na slijedeći način je činio dovu Allahu, dž. š.:

"Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitinik moj i na ovome i na onome svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!"  (Yusuf, 101)

Kao što se vidi, u Kur'anu je o Jusufu, a. s., izneseno niz podataka o njegovom ponašanju u različitim događajima od njegovog djetinjstva. Svi ovi podaci nas otvoreno upućuju na superiorni moral Allahovog resula Jusufa, a. s., u njegovu vjeru u Allaha, dž. š., pokornost i odanost. U njegovom izuzetnom moralu i pokornosti nije bilo ni najmanjeg odstupanja bez obzira u kojim se okolnostima nalazio; tokom cijelog svog života svom narodu je objašnjavao Allahovo postojanje i svemoć.

To što je, unatoč tome što je bio pejgamber, Jusuf, a. s., molio da umre kao musliman i da bude od onih koji su dobri, pitanje je nad kojim se posebno treba zamisliti. Niko nema garanciju da će umrijeti kao vjernik i da će otići u Džennet. Svjesni toga, vjernici strahuju od Allaha, dž. š., i čine dovu da umru kao muslimani.

Šuajb, a. s.

Allah, dž. š., je Šuajba, a. s., kao pejgambera, poslao narodu Medjena. U Kur'anu se saopćava da, poput ostalih, i ovaj narod nije vjerovao u Allaha, dž. š., i da je stvarao nered na Zemlji. Ovaj narod, koji će, zbog nevjerovanja, biti uništen, Šuajb, a. s., je do posljednjeg trenutka pozivao na pokajanje i pokornost Allahu, dž. š.

Loš moral koji posjeduju oni koji se ne boje Allaha, dž. š., do izražaja može doći u svakom momentu njihovog života. Obratimo li pažnju na narode o kojima smo do sada govorili, vidjet ćemo da su to zajednice ljudi koji su, zbog nedostatka straha od Allaha, dž. š., činili gnusne nastranosti, razbojništva, narušavali tuđa prava, koji su izgubili osjećaj stida i koji su vodili računa jedino o svojim dunjalučkim interesima i koristima. Zbog toga što su ova izopačena ponašanja i odlike krajnje rasprostranjene i u savremenim zajednicama, svi oni savjeti koje su pejgamberi upućivali svojim narodima u potpunosti važe i za današnje vrijeme. Iz ovih upozorenja pouku trebaju uzeti i današnji ljudi.

Ilustracije radi, jedna od najočitijih odlika Šuajbovog naroda je da su varali u trgovini. Šuajb, a. s., ih je upozorio o tom pitanju i slijedećim riječima ih podsjetio da će izvršenje te naredbe biti bolje za njih:

..."O, narode moj," - govorio je on - "Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete!''  (Al-A'raf, 85)

Ova ružna osobina koju je posjedovao narod Medjena jedna je od osobina u današnjim zajednicama koje žive daleko od vjere, osobina koja se čak prihvata i kao normalna. Zbog toga, svaki od poziva koje je Šuajb, a. s., upućivao svome narodu aktualni su i za ljude koji žive u današnje vrijeme. I danas bi ljudi, prilikom trgovine, trebali ispoljavati pošteno držanje, bez ikakvog zakidanja, štititi red na zemlji i držati se daleko od smutnji. U protivnom, mogli bi očekivati da ih zadesi nešto slično onome što je zadesilo prošle narode. A dužnost vjernika je da, ugledanjem u pejgambere, na ta pitanja upozore zajednice u kojima žive.

Šuajb, a. s., je objavio da je pouzdani vjerovjesnik i da se trebaju bojati Allaha, dž. š.

Kad im Šuajb reče: "Kako to da se ne bojite? Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi"!  (Aš-Šu'ara', 177-180)

Svome narodu je saopćio da je, od zabranjenog, bolje ono što je dozvoljeno

Šuajb, a. s., slijedećim se riječima obratio svome narodu:

"O, narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po Zemlji praveći nered. Bolje vam je ono što Allah ostavlja kao dozvoljeno, ako hoćete da budete vjernici; a ja nisam vaš čuvar!"  (Hud, 85-86)

Ljudi na dunjaluku mogu postići bogatstvo putevima koje je Allah, dž. š., zabranio. Međutim, novac i imetak zarađen na taj način vlasniku nikada neće donijeti korist. Naprotiv, te osobe nikada neće biti sretne i spokojne sa svojom zaradom, nema berićeta u onome što posjeduju i ne mogu postići korist koju žele. Ali, ono što je bitnije od toga, ukoliko oni koji, zanemarujući Allahovo zadovoljstvo, ulaze u haram i na taj način stiču imetak, tu svoju praksu nastave do smrti, i na budućem svijetu će biti kažnjeni vječnim džehennemskim patnjama. Dobit koja se stiče načinima legaliziranim od strane Allaha, dž. š., uvijek donose korist. Put na koji ukazuje Allah, dž. š., najispravniji je i najkorisniji put. Zbog toga, oni koji vode život u skladu sa Allahovom vjerom i na halal način stiču svoju imovinu, uvijek vide korist i berićet toga. Kao odgovor na njihova ustezanja, Allah, dž. š., će vjernicima i na ovom i na budućem svijetu dati neuporedivo veće blagodati. Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava razliku između dozvoljene i zabranjene dobiti:

A novac koji dajete da se uveća novcem drugih ljudi neće se kod Allaha uvećati, a za milostinju koju udijelite da biste se Allahu umilili - takvi će dobra djela svoja umnogostručiti. (Ar-Rum, 39)

Svome narodu je rekao da mu je namjera samo da ih preodgoji

"O, Šuajbe," - govorili su oni - "da li vjera tvoja traži od tebe da napustimo ono čemu su se preci naši klanjali ili da ne postupamo sa imanjima našim onako kako nam je volja? E baš si 'pametan' i 'razuman'!"  (Hud, 87)

Šuajb, a. s., koji je znao da je njegova dužnost, kao i dužnost svih drugih pejgambera, pozivanje, ali da je Allah, dž. š., Taj koji na Pravi Put upućuje, na ove je riječi naroda dao slijedeći odgovor:

"O, narode moj,"- govorio je on - shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.  (Hud, 88)

Šuajb, a. s., još jednom je podsjetio da je on Allahov poslanik. Skrećući pažnju na to da su odredbe vjere u koju poziva Allahove odredbe, rekao je da mu je jedini cilj pozivati ih na Pravi Put. Kao pejgamber koji je svojski izvršio svoju dužnost, Šuajb, a. s., je, isto tako, bio svjestan da uspjeh zavisi samo od Allaha, dž. š. Podsjećajući i svoj narod na to, objavio je da se sve dešava Allahovom voljom.

I Šuajb, a. s., je svoj narod upozorio na patnju i stradanja

Kao i svi ostali pejgamberi o kojima smo do sada govorili, i Šuajb, a. s., svoj je narod podsjetio na blagodati koje uživaju i naredio im da se zbog toga zahvaljuju Allahu, dž. š. Osim toga, upozorio ih je da bi ih mogla zedesiti kazna ukoliko se suprotstave Allahovim naredbama:

I Medjenu - brata njihova Šuajba. "O, narode moj,"- govorio je on - "Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, i krivo na litru i na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate!"  (Hud, 84)

Osim toga, Šuajb, a. s., te ljude je podsjetio i na kazne koje su, u ishodu svog nevjerovanja, doživljavali prošli narodi. Skrećući pažnju na to da su se ti narodi suočili sa Allahovom kaznom zato što su se suprotstavljali Njegovim poslanicima, svoj narod je upozorio da ne padaju u istu grešku:

"O, narode moj, neka vas neslaganje sa mnom nikako ne dovede do toga da vas zadesi ono što je zadesilo Nuhov narod ili Hudov narod ili Salihov narod. A i Lutov narod nije mnogo prije vas živio. I tražite oprost od Gospodara svoga, i onda Mu se pokajte! - Gospodar moj je, uistinu, samilostan i pun ljubavi!"  (Hud, 89-90)

Šuajb, a. s., je u lice svome narodu sručio njihovu tiraniju i nasilje, i istakao svoju kategoričnu odlučnost i pokornost Allahu, dž. š.,

Glavešine naroda njegova, one koje su bile ohole, rekoše: "Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati." - "Zar i protiv naše volje?" - reče on.  (Al-A'raf, 88)

Svi pejgamberi su tokom povijesti bivali izloženi sličnim napadima svojih nevjerničkih naroda. Ovi narodi su pejgambere i vjernike osuđivali zbog toga što se pridržavaju Allahove vjere, ulagali napore kako bi ih povratili njihovoj politeističkoj vjeri, štaviše, na to su ih nastojali primorati i upotrebom sile. Vodeći nevjernici medjenskog naroda su, isto tako, Šuajba, a. s., i njegove pristalice nastojali povratiti u njihovu vjeru; prijetili su im da će ih protjerati ukoliko im se ne pridruže. Na te prijetnje Šuajb, a. s., je dao slijedeći odgovor:

"Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi je ne trebamo prihvaćati, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem po pravdi, Ti si sudija najpravedniji!" (Al-A'raf, 89)

Ove riječi Allahovog resula očiti su pokazatelj kategorične odlučnosti. Ova uzorna osobina odlučno je odlika koju bi trebali imati svi vjernici. Onaj ko vjeruje u Allaha, dž. š., svjestan je, kako je to Šuajb, a. s., rekao, da ''Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća''. Kategorički vjeruje da mu, bez Allahove dozvole, niko ne može nanijeti nikakvo zlo, niti mu, bez Allahovog znanja, može prirediti neku fajdu. Zbog toga, na svaku prijetnju ili nasrtaj vjrnik zauzima stav potpune predanosti Allahu, dž. š., a što je najbitnije, ne čini ni najmanji ustupak u izvršavanju Allahovih naredbi.

Šuajb, a. s., je svome narodu obznanio da je Allah, dž. š., Taj koga se treba bojati i ustručavati, a ne ljudi

Jedna od najizražajnijih odlika nevjerničkih naroda je da ti ljudi više strahuju od drugih ljudi ili bića nego od Allaha, dž. š., više vole njih nego Allaha, dž. š., umjesto Allahovog, opredjeljuju se za njihova zadovoljstva. I Šuajbov narod su činili ljudi koji nisu bili ustanju spoznati Allahovu veličinu. Ovi ljudi nisu posjedovali strah od Allaha, dž. š., ali su se ustručavali pred ostalim svijetom. Željeli su ubiti Šuajba, a. s., ali to nisu učinili samo zbog njegovog roda:

"O, Šuajbe," - rekoše oni - "mi ne razumijemo mnogo toga što ti govoriš, a vidimo da si ti među nama jadan; da nije roda tvoga, mi bismo te kamenovali, ti nisi nama drag." (Hud, 91)

Jedino je Allah, dž. š., vlasnik apsolutne moći. On je, također, jedino Biće kojeg se treba bojati. Svako biće i svaki događaj je pod kontrolom i znanjem Allaha, dž. š. Na ovu prijetnju svog naroda Šuajb, a. s., je slijedećim riječima upozorio da je Allah, dž. š., superioran nad svim ostalim:

"O, narode moj," - reče on - "zar vam je rod moj draži od Allaha, koga sasvim odbacujete? Gospodar moj dobro zna ono što vi radite! O narode moj, činite sve što možete, a činit ću i ja. Vi ćete, sigurno, saznati koga će kazna stići koja će ga osramotiti i ko je lažac. Pa, čekajte i ja ću s vama čekati!" (Hud, 92-93)

Allah, dž. š., slijedećim riječima saopćava da je, kao i svi narodi koji su se opirali Allahovim poslanicima i ajetima, i narod Medjena kažnjen još na ovom svijetu:

I kada je pala naredba Naša, Mi smo, iz milosti Naše, Šuajba i vjernike s njim spasili, a one koji su zlo činili pogodio je užasan glas i oni su u zemlji svojoj mrtvi, nepomični osvanuli, kao da na njoj nikada nisu ni postojali. Daleko bio Medjen kao i Semud!  (Hud, 94-95)

Lukman, a. s.

A Mi smo Lukmanu mudrost darovali: "Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan - pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan."  (Lukman, 12)

U Kur'anu se saopćava da je Lukman, a. s., bio pejgamber kome je data mudrost. U Kur'anu se, također, spominje dio savjeta koje je on upućivao svome sinu. Ovi savjeti sadrže temeljna pitanja na koja vjernici trebaju paziti. Zbog toga su od bitnog značaja na nas.

Lukman, a. s., je savjetovao izbjegavanje širka

U 48. i 116. ajetu sure An-Nisa' Allah, dž. š., saopćava da je širk grijeh koji On nikada neće oprostiti. Savjetujući svog sina, Lukman, a. s., je također rekao da se čuva širka, da je u širku veliki zulum (laž, kleveta, nepravda):

Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: "O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zaista, velika nepravda."  (Lukman, 13)

Lukman, a. s., je saopćio da je Allah, dž. š., Sveznajući, i da će čak i najsitnija djela na kraju iznijeti pred čovjeka

"O, sinko moj, dobro ili zlo, teško koliko zrno gorušice, bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Allah će na vidjelo iznijeti, jer Allah zna najskrivenije stvari, On je Sveznajući."  (Lukman, 16)

Lukman, a. s., je savjetovao obavljanje molitve, strpljenje i ustrajnost u tome

"O, sinko moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi - dužnost je tako postupiti.'' (Lukman, 17)

Lukman, a. s., je savjetovao izbjegavanje oholosti

I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.

U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; ta najneprijatniji glas je revanje magarca!"  (Lukman, 18-19)

Savjetujući svog sina, Lukman, a. s., ga je upozorio da se ne predaje oholosti. Sva moć i sila pripada Allahu, dž. š., koji je, isto tako, istinski vlasnik znanja i pameti. To što se jedno bespomoćno biće, poput čovjeka koji je u svemu muhtač Allahu, dž. š., odvažava na razmetanje i što, držanjem i govorom, ulazi u jedno oholo ponašanje kao da posjeduje neku moć i superiornost, krajnje je loša moralna karakteristika. Onaj ko se povodi za tim će, svojom ohološću, doći u još grješniji položaj pred Allahom, dž. š., i ući u okvire slijedećeg ajeta:

Odvratit ću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na zemlji oholili. I kakav god oni dokaz vide neće ga vjerovati: ako vide Pravi Put - neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu - kao put će je prihvatiti. To zato što će dokaze Naše poricati i što će prema njima ravnodušni biti.  (Al-A'raf, 146)

Oholi ljudi se u svemu oslanjaju na svoj razum. Njihovi principi i sud vrijednosti dolaze iznad svega. Ne osjećaju poštovanje i suprotstavljaju se onome ko im nešto saopćeva, bio on čak i pejgamber. U Kur'anu se saopćava da je oholost zajednička osobina glavešina naroda koji su pričali sa pejgamberom.

Savjetujući svoj narod, odnosno svog sina o oholosti, Lukman, a. s., je osobito upozoravao na dvije stvari : način hoda i govora. Značajna tačka na koju treba obratiti pažnju je da jednu Svoju odredbu Allah, dž. š., saopćava kroz usta Lukmana, a. s.

Musa, a. s.

O Musau, a. s., govori se u mnogim kur'anskim ajetima. Događaji sa kojima se on susretao, pozivi koje je upućivao svome narodu, superiorni moral koji je posjedovao, vjera i pokornost Allahu, dž. š., i njegova iskrenost saopćeni su vjernicima u nizu ajeta. A ono što je dužnost vjernika je da se ugledaju u ovog Allahovog resula, kojeg je On u mnogo čemu učinio superiornim, da nastoje oživotvoriti ono što je on savjetovao svome narodu.

Faraonu je saopćio da je on Allahov poslanik i da će naći Pravi Put ako mu se potčini

Musa, a. s., je, Allahovom naredbom, prvo otišao pozvati Faraona, koji se nalazio na čelu njegovog naroda. Faraon je bio krajnje razuzdan čovjek, koji se proglasio božanstvom. A zbog njegove materijalne moći, narod mu je bio u apsolutno potčinjenom položaju. Allah, dž. š., je rekao Musau da ode Faraonu, da ga pozove na Pravi Put i da mu kaže slijedeće:

Idite k njemu i recite: 'Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi Put slijedi! Nama se objavljuje da će, sigurno, stići kazna onoga koji ne povjeruje i glavu okrene.'" (Ta-ha, 47-48)

U drugom ajetu Allah, dž. š., na slijedeći način saopćava naredbu koju je dao Musau:

"Idi faraonu, on se osilio, i reci: 'Da li bi ti da se očistiš, da te o Gospodaru tvome poučim, pa da Ga se bojiš?'"  (An-Nazi'at, 17-19)

Musa, a. s., koji je, Allahovim nadahnućem, zajedno sa svojim bratom Harunom, a. s., otišao Faraonu, dostavio mu je ono što Allah, dž. š., naređuje i rekao slijedeće:

I Musa reče: "O, faraone, ja sam poslanik Gospodara svjetova! Dužnost mi je da o Allahu samo istinu kažem. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!"  (Al-A'raf, 104-105)

Faraonu je saopćio da je Sveznajući, Allah, dž. š., Stvoritelj svega

Kada je Musa, a. s., otišao Faraonu, među njima se odvio slijedeći dijalog:

"Pa ko je Gospodar vaš, o, Musa?" - upita faraon. "Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo." "A šta je sa narodima davnašnjim?" - upita on. "O njima zna sve Gospodar moj, u Knjizi je, Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja.  (Ta-ha, 49-52)

Kao što se vidi iz navedenih ajeta, prilikom objašnjavanja Allahovog postojanja, Musa, a. s., je davao krajnje mudre odgovore na postavljena pitanja. Govoreći da je Allah, dž. š., Stvoritelj svega i iznoseći Njegova superiorna svojstva, prvenstveno je sagovorniku saopćio Allahovo postojanje i veličinu.

Musa, a. s., je objavio da je Allah, dž. š., Gospodar svega

Allahovu svemoć Musa, a. s., je saopćio slijedećim riječima:

"A ko je Gospodar svjetova?" - upita faraon. "Gospodar nebesa i Zemlje i onoga što je između njih, ako vjerujete" - odgovori on. "Čujete li ?" - reče onima oko sebe faraon. "Gospodar vaš i Gospodar vaših davnih predaka" - reče Musa.  (Aš-Šu'ara', 23-26)

"Gospodar istoka i zapada i onoga što je između njih, ako pameti imate" - reče Musa.  (Aš-Šu'ara', 28)

Allahovom kaznom opomenuo je Faraona i čarobnjake, koji su iznosili laži o Allahu, dž. š.

Nakon što ga je Musa, a. s., pozvao u istinsku vjeru i objasnio mu da je Allah, dž. š., jedini Bog, Faraon je, poput svih nevjernika, pribjegao upotrebi nasilja. Faraon je zaprijetio Musau govoreći da će ga baciti u tamnicu ukoliko osim njega nekog drugog za Boga bude priznavao. Dijalog koji se u tom kontekstu odvijao između Musaa i Faraona je slijedeći:

A faraon reče: "Ako budeš kao Boga nekog drugog osim mene priznavao, sigurno ću te u tamnicu baciti!" "Zar i onda kad ti budem očigledan dokaz donio?" - upita on. (Aš-Šu'ara', 29-30)

Naspram mudžiza koje mu je pokazao Musa, a. s., Faraon je ostao ustrajan u svome nevjerovanju, a ovaj put ga je optužio za čarobnjaštvo. Nato je pozvao svoje čarobnjake i obećao da će ih nagraditi ukoliko nadjačaju Musaa. Musa, a. s., i čarobnjaci su se sukobili u dogovoreno vrijeme. Musa, a. s., je prvo razgovarao sa čarobnjacima i opomenuo ih Allahovom kaznom zbog onoga što rade:

"Teško vama!" - reče im Musa. "Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, neće uspjeti onaj koji laži iznosi!"  (Ta-ha, 61)

Musa, a. s., je čarobnjacima unaprijed rekao da će Allah, dž. š., osujetiti njihove čarolije

Kao što smo vidjeli i u primjerima iz života ostalih pejgambera, Allah, dž. š., je saopćio radosnu vijest da će uvijek štititi vjernike i da im nevjernici nikada neće moći nauditi. Kada je došlo vrijeme okršaja, Musa, a. s., je na slijedeći način saopćio da nevjernici svojim djelima neće moći načiniti štetu vjernicima:

... "Ono što ste priredili čarolija je! Allah će je uništiti, jer Allah ne dopušta da djelo pokvarenjaka uspije, Allah će svojom moći Istinu utvrditi, makar što će to nevjernicima krivo biti!"  (Yunus, 81-82)

Unatoč tome, čarobnjaci su bili uporni u svome poslu, borili su se protiv Musaa, a. s., te koristili sva raspoloživa sredstva. Ajeti koji govore o tome su slijedeći:

Musa im reče: "Bacite ono što želite baciti!" I oni pobacaše konope svoje i štapove svoje i rekoše: "Tako nam dostojanstva faraonova, mi ćemo svakako pobijediti!" (Aš-Šu'ara', 43-44)

Nato je Allah, dž. š., Musau objavio slijedeće:

Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutat će ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti." (Ta-ha, 69)

I, doista, kada je Musa bacio svoj štap, obistinilo se Allahovo obećanje:

Zatim Musa baci svoj štap, koji, odjednom, proguta ono što su oni lažno izveli. Čarobnjaci se onda na tle baciše i rekoše: "Mi vjerujemo u Gospodara svjetova.  (Aš-Šu'ara', 45-47)

U odgovoru na Faraonove prijetnje smrću Musa, a. s., je rekao da se oslanja i uzda u Allaha, dž. š.

Nesumnjivo, Faraonu se nije dopadala promjena aktualnog poretka zato što se to sukobljavalo sa njegovim interesima. Da bi zaštitio svoje koristi, Faraon je namjeravao ubiti Musaa, a. s., te je rekao: "Pustite vi meni" - reče faraon - "da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od Gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmjeni ili da u zemlji nered ne izazove."  (Al-Mu'min, 26).

Na Faraonovu prijetnju Musa, a. s., je, kao što smo vidjeli i u primjerima ostalih pejgambera, iskazao jednu kategoričnu odlučnost i dao slijedeći odgovor:

Musa reče: "Molim Gospodara svoga i Gospodara vašega da me zaštiti od svakog oholog koji ne vjeruje u Dan u kome će se račun polagati!" (Al-Mu'min, 27)

Faraonu i glavešinama je saopćio da tirani nikada neće postići spas

Mudžize koje je Allah, dž. š., dao Musau Faraon i glavešine su ocijenili kao varku. Onima što su ga optuživali za čarobnjaštvo i koji su govorili: ''Mi to nismo čuli od svojih predaka'', Musa, a. s., je dao slijedeći odgovor: "Gospodar moj dobro zna onoga koji donosi uputstvo od njega" - reče Musa - "onoga koji će na kraju pobijediti, a nevjernici, doista neće uspjeti!" (Al-Qasas, 37).

Allah, dž. š., nas u Kur'anu obavještava o postojanju ljudi koji zbog svoje oholosti i umišljenosti zanemaruju Allahove ajete, unatoč tome što ih savješću prihvataju. Faraon je bio jedan od najpomamnijih od tih ljudi. Iako mu je Musa, a. s., donio sasvim očite dokaze, on ih je zanemarivao.

Štaviše, kada ih je zadesila katastrofa, Faraonove pristalice su – iako su govorili da ne vjeruju – zatražili od Musaa da se moli za njih i rekli da će povjerovati ukoliko se ispuni njihova želja. (Al-A'raf, 130-135)

Musa, a. s., je slijedećim riječima na stradanje upozorio Faraona, koji je, u oholosti i umišljenosti, zanemarivao Istinu:

Mi smo Musau devet očevidnih znamenja dali, pa upitaj sinove Israilove kad je precima njihovim došao i kada mu je faraon rekao: "Ja mislim, o Musa, da si ti doista opčinjen", da je odgovorio: "Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja, i ja mislim da ćeš ti, o faraone, sigurno nastradati." (Al-Isra', 101-102)

Svom narodu je savjetovao sabur i oslanjanje na Allaha, dž. š.

Naspram Faraonovih optužbi i nasrtaja Musa, a. s., je vjernicima rekao da budu strpljivi te im saopćio radosnu vijest da će oni koji vjeruju u Allaha, dž. š., sigurno trijumfirati nad nevjernicima:

"Zlostavljani smo" - rekoše oni - "prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!" A Musa reče: "Gospodar vaš će neprijatelja vašeg uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati " (Al-A'raf, 129)

Opet, u jednom drugom ajetu nam se na slijedeći način saopćava da je Musa, a. s., svome narodu savjetovao oslanjanje na Allaha, dž. š.:

I Musa reče: "O, narode moj, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste muslimani!"  (Yunus, 84)

Ponašati se bogobojazno i strpljivo, onako kako je to Musa, a. s., preporučivao, donositi pametne odluke zahvaljujući ovom sigurnom duševnom stanju i iskazivati umjerenost, momenti su koji vjernike uvijek dovode do uspjeha.

Oslanjanjem na Allaha, dž. š., Musa, a. s., je bio uzor svome narodu

Zajedno sa vjernicima koji su mu se podredili, Musa, a. s., se, naredbom Allaha, dž. š., rastao od Faraonovog naroda. Faraon se sa svojom vojskom dao u potjeru za njima. Kada su stigli do obale mora, Musaove pristalice su pomislili da nema mjesta gdje bi se mogli sakriti i zbog toga su rekli: "...Samo što nas nisu stigli!..." (Aš-Šu'ara', 61). Međutim, i u ovom slučaju je svojim oslanjanjem na Allaha, dž. š., Musa, a. s., bio uzor. Svojim pristalicama je saopćio da će im Allah, dž. š., sigurno pomoći:

"Neće!" - reče Musa - "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati."  (Aš-Šu'ara', 62)

Ova odlučnost koju je Musa, a. s., pokazao u teškom trenutku, svim muslimanima nesumnjivo ukazuje na izuzetno važan put. Bilo sa kakvom teškom situacijom da se suoči, čovjek nikako ne smije zaboraviti da je sve pod Allahovom kontrolom i da se sve dešava onako kako On odredi.

U ishodu ovako dubokog imana Allah, dž. š., je naredio Musau da svojim štapom udari po moru. Kada se more razdvojilo na dva dijela, vjernici su prešli na drugu stranu. Faraon je sa svojom vojskom pojurio za njima, ali se u toku njihovog prolaska voda sastavila i oni su se pogušili. Ovaj slučaj je, nesumnjivo, jasan primjer Alahove pomoći vjernicima. Svoj narod, koji je tražio drugog Boga mimo Allaha, dž. š., Musa, a. s., je, podsjetio na blagodati kojima ga je Allah, dž. š., obdario i upozorio ih da ne čine paganstva.

Nakon što su zajedno sa Musaom, a. s., prešli more, sinovi Israilovi su naišli na jedan narod koji se klanja kumirima. Nato su, riječima: ''Napravi i ti nama boga kao što i oni imaju bogove!" pokazali u koliko iskrivljenom poimanju vjere se nalaze. Musa, a. s., je svome narodu objasnio stanje onih koji se, mimo Allaha, dž. š., klanjaju kumirima i podsjetio ih na blagodati kojima ih je On obdario, da ne bi bili nezahvalni:

…"Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!" - reče Musa. "Zaista će biti poništeno ono što ovi ispovijedaju i beskorisno će im biti ono što rade. Zar da vam, pored Allaha, tražim drugog boga, o On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?" I pošto smo vas Mi od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mučili: mušku djecu su vašu ubijali, a žensku vam u životu ostavljali, to je bilo teško iskušenje od Gospodara vašeg.''  (Al-A'raf, 138-141)

Allah, dž. š., je ljude obdario blagodatima koje je nemoguće pobrojati. To što je čovjek u stanju razmišljati, pričati, gledati, ljepote koje ga okružuju, to što je Zemlju stvorio upravo u skladu sa njegovim potrebama i još hiljade, milioni blagodati... zahvaljivanje na tim blagodatima ibadet je vjernika. Čovjek koji razmišlja o tome i koji je ustanju vidjeti Allahovu milost, povećava svoju privrženost Allahu, dž. š. Takva osoba nikada ne čini nezahvalnost prema Allahu, dž. š., Koji mu je podredio te blagodati. Zbog toga su pejgamberi svoje narode podsjećali na Allahove blagodati i saopćavali da se, u skladu sa Allahovom naredbom, sjećaju tih blagodati. Musa, a. s., je isto tako svoj narod podsjetio da se sjećaju blagodati kojima ih je Allah, dž. š., obdario:

A kada Musa reče narodu svome: "O, narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao.'' (Al-Ma'ida, 20)

Musa, a. s., je upozorio svoj narod na njegovu nezahvalnost na Allahovim blagodatima

Nakon što je sinove Israilove spasio od Faraonove tiranije, Allah, dž. š., im je, u materijalnom i duhovnom pogledu, podario niz blagodati. Te blagodati se na slijedeći način saopćavaju Kur'anom:

I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili i manu i prepelice vam slali: "Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!" A oni Nama nisu naudili, sami sebi su nepravdu nanijeli; i kada smo rekli: "Uđite u ovaj grad i jedite što god hoćete i koliko god hoćete, a na kapiju pognutih glava uđite, i recite: 'Oprosti' – oprostit ćemo vam grijehe vaše, a onima koji čine dobra djela dat ćemo i više!"  (Al-Baqara, 57-58)

I kada je Musa za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: "Udari štapom svojim po stijeni!" - i iz nje je dvanaest vrela provrelo, i svako bratstvo je vrelo iz kojeg će piti znalo. "Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!"  (Al-Baqara, 60)

Međutim, narod je bio nezahvalan, rekli su Musau da ne mogu jesti jednu te istu hranu, te da on, u njihovo ime, Allaha zamoli da im da povrća, krastavica, pšenice, leće i crvenog luka. Na taj nezahvalni stav naroda Musa, a. s., je rekao slijedeće:

…On je (Musa) rekao: "Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore? Idite u grad, imat ćete ono što tražite!" I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zato što u Allahove dokaze nisu vjerovali i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, zato što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili. (Al-Baqara, 61)

Kao što vidimo iz ovog kazivanja o Musau, a. s., Allahovi poslanici su svoj narod uvijek podsjećali na zahvalnost na blagodatima koje uživaju te da će se, u slučaju nezahvalnosti, suočiti sa kaznom. Nesumnjivo, ovo njihovo upozorenje aktualno je u svim vremenima. Allah, dž. š., je Er-Rezzak (Onaj koji daje opskrbu); daje ljudima neograničene blagodati i naređuje zahvalnost na tome. A oni koji se ponašaju drukčije trebali bi čuvati da ih ne zadesi nešto slično onome što je sustizalo protekle narode. Svoj narod koji je skrenuo sa Pravoga Puta Musa, a. s., je podsjetio na Allahovo obećanje i kaznu; pozvao ih je da se odmah pokaju.

Musa, a. s., je jedno vrijeme napustio svoj narod kako bi, radi izvršenja Allahove naredbe, otišao na brdo Tur. Tada je za svog zamjenika ostavio brata Haruna. Međutim, narod, koji je u Musaovom odsustvu odmah ispoljio svoju slabost, poveo se za čovjekom po imenu Samirija, koji se nalazio među njima; napravili su sebi kip teleta i počeli mu se klanjati. Nato se Musa vratio svom narodu i podsjetio ih na slijedeće:

…"O, narode moj," - reče - "zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!" (Ta-ha, 86)

Nakon ovog podsjećanja, Musa, a. s., je svoj narod ponovo pozvao na pokajanje. Saopćio im je grijeh kojeg su počinili i to da će za njih biti bolje ukoliko se pokaju:

I kada je Musa rekao narodu svome: "O, narode moj, prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; zato se Stvoritelju svome pokajte i jedni druge poubijajte. To je bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, On će vam oprostiti! On prima pokajanje i On je milostiv."  (Al-Baqara, 54)

Musa, a. s., je prezreo Samiriju, koji je njegov narod naveo na širk, i njegov kip i veličao Allaha, dž. š.

"E onda se gubi!" - reče Musa - "čitavog svog života ćeš govoriti: 'Neka me niko ne dotiče!', a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog 'boga' kojem si se klanjao; mi ćemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti.''  (Ta-ha, 97)

Kao što se vidi iz navedenog ajeta, protiv smutljivca, koji je nastojao zavesti ljude, Musa, a. s., je poduzeo kategoričnu mjeru predostrožnosti. Samiriju je protjerao iz sredine u kojoj se nalazio, kako ubuduće ne bi imao priliku zavesti druge ljude. Spalio je njegov kumir, a potom njegov pepeo rasuo po moru zatirući mu tako svaki trag. Ovaj Musaov stav upozorava na način poduzimanja mjera u sličnim okolnostima. Osim toga, obavijestio ga je i o kazni koju će doživjeti na dunjaluku i Ahiretu. Nato je Musa, a. s., podsjetio da je Allah, dž. š., Jedini Bog:

''Vaš Bog je - Allah, drugog Boga, osim Njega, nema! On sve zna!"  (Ta-ha, 98)